Zaboravljeno sjećanjeSjećanje je ipak nestalo, moralo je, a opet osjetim tu je, prati me, poput sjene koja mi se smješka, belji, izruguje se mom strahu od zaboravljenog sjećanja. U polumraku sobe osluškujem kišu, na prozorskom staklu kapi koje sustižu jedna drugu i putuju, i nose me. Otimam se, al' sjećanje je jače. I prožima me, obuzima cijelu mene. Obuzima me zaboravljeno sjećanje na sutra koje je moglo bit', al' neće. Tješim se, jaka sam, ta to je samo sjećanje, al' lomim se i raspadam kao porculanska figurica nekad davno napukla tek sada doživjela svoj krah. Sjećanje i ja, sami, no prihvaćam igru, pravila su moja. Prihvaćam igru, neka nova ja, jača, smjelija za sva nova buđenja i jutra, trenutke spoznaje da sve je samo sjećanje na neostvareno sutra. Sjećanje boli... sjećam se sreće i veselja, patnje i tuge... pijem zbog jednog i drugog, da zaboravim. Zaborav liječi... i zato biram zaborav, al' sjećanje je bumerang, koji se ne zaustavlja, samo usporava... i zato pijem, da zaboravim... makar na tren. |
< | prosinac, 2013 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |