Sjećanje je ipak nestalo,
moralo je, a opet osjetim tu je,
prati me, poput sjene koja mi se smješka,
belji, izruguje se mom strahu
od zaboravljenog sjećanja.
U polumraku sobe osluškujem kišu,
na prozorskom staklu kapi
koje sustižu jedna drugu i putuju, i nose me.
Otimam se, al' sjećanje je jače.
I prožima me, obuzima cijelu mene.
Obuzima me zaboravljeno sjećanje
na sutra koje je moglo bit', al' neće.
Tješim se, jaka sam, ta to je samo sjećanje,
al' lomim se i raspadam kao porculanska figurica
nekad davno napukla tek sada doživjela svoj krah.
Sjećanje i ja, sami, no prihvaćam igru, pravila su moja.
Prihvaćam igru, neka nova ja, jača,
smjelija za sva nova buđenja i jutra,
trenutke spoznaje da sve je samo sjećanje
na neostvareno sutra.
Sjećanje boli...
sjećam se sreće i veselja,
patnje i tuge...
pijem zbog jednog i drugog,
da zaboravim.
Zaborav liječi...
i zato biram zaborav,
al' sjećanje je bumerang,
koji se ne zaustavlja,
samo usporava...
i zato pijem, da zaboravim...
makar na tren.
Post je objavljen 28.12.2013. u 18:13 sati.