god was never on your side
22.06.2017., četvrtak
Oh life, it's bigger it's bigger than you and you are not me the lengths that I will go to the distance in your eyes oh no, I've said too much I set it up
|
Koja je granica strpljena? Koliko je još stranica preostalo? Svaki bol trpimo. Ponekad htjeli istrgnuti stranicu i zapaliti je. Kolika je više ta granica? Koliku bol još možemo podnijeti? Granica ludila. Granica užasa. Iskočili bi iz vlastite kože. Pobjegli sami od sebe. Suze nisu prestajale. Više nisam znala dali su od sreće ili tuge. Trgala sam živce. Trgala svoj život. Pretvarajući se u ništa. Bezosjećajno biće. Postala čudovište. Čudovište koje se je ponekad samo sebi gadilo. Rastrgana između 100 svjetova. 100 lica. 100 osjećaja. Za svako događanje nova pravila. Rastrgani za koga? Ili za što? Kome se dokazivati? Izvaljivati bijes. Malena ovo nije svijet. Ovo je pakao. Tko nije prošao kroz njega. Tko ima obraza? Tko ga ima? Osjećaji se polako miješaju. Miješaju u potpuni bijes. Sudar. Sudar bespomoćnosti. Dignuti glavu. Probijati oblake. Ali kome? Nebo je i ovako kraj. Kraj ovog svijeta. Granica ludila. Granica koju moramo prijeći. Ali nema nazad. Nema okretanja. Osvrtanja. Malena prijeđeš li granicu nitko te ne može spriječiti. Koliko su snažne riječi? Tko će se poslije njih promijeniti? Malo je utjehe. Malo je dana. Treba se trgnuti iz lošeg sna. Treba krenuti dalje. Snaga. Podrška. Ničega nema. Sve je nestalo. Sve je u sekundi nestalo. Onaj osmijeh. Ona volja. Sve je prestalo. Svaki djelić mene se je na trenutak slomio. Željela bi biti ptica. Odletjeti na bolje mjesto. Na bolji svijet. Preko noći nestati. Izaći iz ovog sna. All the things she said All the things she said Running through my head All the things she said All the things she said Running through my head This is not enough  |
12.06.2017., ponedjeljak
Not really sure how to feel about it something in the way you move makes me feel like I can't live without you yeah, it takes me all the way I want you to stay, stay I want you to stay, oooh
|
Oči su bile pune suza. Svaki put su uspijevale zadržati se. Slomljeni svakom riječi. Na rubu zatvaranja u četiri zida. Ostajati sami. Biti slomljeni. Živjeti u strahu. Što li je više bilo važno? Za što se borili? Tonuli smo svakim danom. Sve više nesretni. Novi dan. Nova borba. Borba sa životom. Borba dvaju svjetova. Stvarnosti i mašte. Straha. Ništa više nisam raspoznala. Izgubljena u malom gradu. Izgubljena sa svojim osjećajima. Izgubljena u životu. Težili nekom boljem sutra. Kojim sutra? Svakim danom sve više trunuli. Propadali. Zakasnili na svaki vlak za bolje sutra. Gubili glavu. Gubili razum. Noću ulazili u drugu dimenziju. U svoj svijet mašte. Ali mašta više nije bila toliko maštovita. Stranice su postajale siromašnije i prazne. Izgubili sebe. Samo je ostala jedna tanka nit. Nit koja drži ovaj život. Svakim danom je bila sve tanja. (Ne)svjesni raspada sistema. Kaosa u glavi. Bježanja od stvarnosti. Nismo znali kojim putem krenuti. Nismo imali više izbora. Borba dvoje ljudi u jednoj. Borba pozitivne osobe koja polako nestaje. Polako umire. Polako je zavladala ona najgora strana mene. Pucanje po šavovima. Strah od bijesa. Strah od pada. Strah od slomljenosti. Jednom će to sve nestati. Potajno otići. Svaki dio mene je slomljen. Svaki dio povrijeđen. Nema se više snage za krenuti dalje. Slomljeni u stvarnosti, sadašnjosti. Poželim pobjeći. Tako daleko. Biti zatvorena. U osami. Vrištati iz svega glasa. Dok se ne slomim u potpunosti. Dok ne izbacim ono sve iz sebe. Dok budem šetala strminama. Nesigurnim hodom. Dok tama prevlada svijetom. Ako se napijem do smrti kao turist u svijetu tužnih samo sam u prolazu do nje  |
