god was never on your side
12.06.2017., ponedjeljak
Not really sure how to feel about it something in the way you move makes me feel like I can't live without you yeah, it takes me all the way I want you to stay, stay I want you to stay, oooh
|
Oči su bile pune suza. Svaki put su uspijevale zadržati se. Slomljeni svakom riječi. Na rubu zatvaranja u četiri zida. Ostajati sami. Biti slomljeni. Živjeti u strahu. Što li je više bilo važno? Za što se borili? Tonuli smo svakim danom. Sve više nesretni. Novi dan. Nova borba. Borba sa životom. Borba dvaju svjetova. Stvarnosti i mašte. Straha. Ništa više nisam raspoznala. Izgubljena u malom gradu. Izgubljena sa svojim osjećajima. Izgubljena u životu. Težili nekom boljem sutra. Kojim sutra? Svakim danom sve više trunuli. Propadali. Zakasnili na svaki vlak za bolje sutra. Gubili glavu. Gubili razum. Noću ulazili u drugu dimenziju. U svoj svijet mašte. Ali mašta više nije bila toliko maštovita. Stranice su postajale siromašnije i prazne. Izgubili sebe. Samo je ostala jedna tanka nit. Nit koja drži ovaj život. Svakim danom je bila sve tanja. (Ne)svjesni raspada sistema. Kaosa u glavi. Bježanja od stvarnosti. Nismo znali kojim putem krenuti. Nismo imali više izbora. Borba dvoje ljudi u jednoj. Borba pozitivne osobe koja polako nestaje. Polako umire. Polako je zavladala ona najgora strana mene. Pucanje po šavovima. Strah od bijesa. Strah od pada. Strah od slomljenosti. Jednom će to sve nestati. Potajno otići. Svaki dio mene je slomljen. Svaki dio povrijeđen. Nema se više snage za krenuti dalje. Slomljeni u stvarnosti, sadašnjosti. Poželim pobjeći. Tako daleko. Biti zatvorena. U osami. Vrištati iz svega glasa. Dok se ne slomim u potpunosti. Dok ne izbacim ono sve iz sebe. Dok budem šetala strminama. Nesigurnim hodom. Dok tama prevlada svijetom. Ako se napijem do smrti kao turist u svijetu tužnih samo sam u prolazu do nje  |
