Čudno kako je malo toga potrebno da se čovjek osjeća koliko toliko sretnim. Iako, nažalost, to ne potraje dugo. Barem ne što se mene tiče..
Ne žalim se, super mi je danas i nadam se da će taj osjećaj trajati i trajati!
Jedino što me sada baca u depresiju je ova rutina u koju sam upala, svaki dan je isti, svaki dan isti ljudi, isti događaji, isti razgovori... Inače stisnem zube i prođem to, ali sada je došlo do toga da stvarno ne mogu tako napraviti. Treba mi neki poticaj, neko novo biće s kim ću moći razgovarati.. Da se razumijemo, imam dosta prijatelja za razgovor, za cuganje, za izlaske, za sve, ali to su sve ljudi s kojima sam svaki dan, koji me znaju, koje ja znam.. Sada mi treba netko novi. A s obzirom da se ne mogu maknuti iz ovog polupraznog grada, kojeg jako volim, inače, ali po ljeti ga mrzim iz dna duše jer nije na moru, nema nikakvih događanja, nema ljudi, nema ničega... Izgleda mi kao prazna ljuštura preostala nakon kakve smrtonosne epidemija. Jedino što je ostalo u ruševinama su isti ovakvi ljudi kao i ja..ili, kao ovi stvorovi koji rade ulaz do mene, božemiprosti al su nekulturni i glupi! Ne razumijem kako je takvim ljudima uvijek najbolje u životu? Što manje znaju i što se manje pitaju o tome tko su i što su, što manje razmišljaju o sebi i o drugima, o svemu što se događa, to im je jednostavnije preživljavanje na ovom svijetu! Ponekad stvarno poželim da sam kao i oni, a ne da toliko razmišljam o svojim postupcima. Ali samo ponekad, kad mi dođe žuta minuta i ne da mi se petlajti sa svojim problemima. Tren kasnije sam sretna što sam ja ja i ne bi htjela biti nitko drugi.
Hm.. da.. poanta svega je da sam sada super! Idem si kafu popiti :)
|