|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
O MENI...
hmm...pa zovem se Matea
prezime znaju oni koji tribaju znat...
idem u 1.c razred ekonomske skole,
tako ako zavrsim sve 4godine bicu ekonomist...haha....
ako zavrsim te 4godine znam da necu nastavit sa ekonomijom...
zivim u Makarskoj, nije da se žalim ali mogla bi bit i bolje ode...hehe
volim: obitelj, svoje prijatelje, rukomet, setat po kiši, lito, zelenu
i ljubičastu boju, izlazit suboton vanka, kaktkad i malo popit...hmm...
volim laganu i tužnu muziku, nekad volim plakat onako bezveze kad sam sama u sobi,
volim se isto tako i smijat pogotovo glupim ljudima oko mene iako je
malo njih glupljih od mene...hehe... zatim volim spavat, puno...
obozavam citat knjige, pogotovo volim knjigu "Mi djeca s kolidvora Zoo" (
btw pročitajte tu knjigu ako već niste), volim životinje, isto tako bi jednom
volila imat psa i to aljaškog malamuta... i još mnogo toga...
ne volim: laži(na prvom mistu), dvolične ljude, umišljene osobe,
horore(bolje reć bojim ih se), školu, uciti, svađat se s ljudima
(iako priznajem nekada zna bit zabavno), tuci se s bratom, ljude koji ubijaju
životinje, ohole ljude, škrte ljude, ... ... ...
bojim se: kako sam već rekla horora, smrti tj. toga da cu umrit mlada..
uglavnom samo to dvoje...
nadam se: a da ce bit bolje općenito u svemu...
cilj: hmm... postat vegeterijanka tj. to znam da ocu ali mi mater jos neda,
kupit si psa naravno aljaškog malamuta, a e bilo bi lipo kad bi i skolu i faks završila,
... ... ...
DAKY
MARIJA
NINA
ĐOLENKA
LENDA
VEKIĆ, ANTUNOVIĆ I BAJA
PAULA
MALA JOSIPA
ZVONČICA
... ako sam nekoga zaboravila nek mi se javi... hihihi...
Dear Mr. President
P!nk
Dear Mr. President,
Come take a walk with me.
Let's pretend we're just two people and
You're not better than me.
I'd like to ask you some questions if we can speak honestly.
What do you feel when you see all the homeless on the street?
Who do you pray for at night before you go to sleep?
What do you feel when you look in the mirror?
Are you proud?
How do you sleep while the rest of us cry?
How do you dream when a mother has no chance to say goodbye?
How do you walk with your head held high?
Can you even look me in the eye
And tell me why?
Dear Mr. President,
Were you a lonely boy?
Are you a lonely boy?
Are you a lonely boy?
How can you say
No child is left behind?
We're not dumb and we're not blind.
They're all sitting in your cells
While you pave the road to hell.
What kind of father would take his own daughter's rights away?
And what kind of father might hate his own daughter if she were gay?
I can only imagine what the first lady has to say
You've come a long way from whiskey and cocaine.
How do you sleep while the rest of us cry?
How do you dream when a mother has no chance to say goodbye?
How do you walk with your head held high?
Can you even look me in the eye?
Let me tell you 'bout hard work
Minimum wage with a baby on the way
Let me tell you 'bout hard work
Rebuilding your house after the bombs took them away
Let me tell you 'bout hard work
Building a bed out of a cardboard box
Let me tell you 'bout hard work
Hard work
Hard work
You don't know nothing 'bout hard work
Hard work
Hard work
Oh
How do you sleep at night?
How do you walk with your head held high?
Dear Mr. President,
You'd never take a walk with me.
Would you?
Varalico
Colonia
Sve neprospavane noci
oprostit' ti necu moci
ni za brdo zlatnih dukata
valjda hoces da poludim
sta mi treba, da mi ljudi
kada prodjem pogled spustaju
I nakon svega opet lazes
da je sve to ljubav, kazes
reci cu ti sta me muci
ljubav te trebala vratit' kuci
Varalico, nek te druga ima
samo priznaj tu pred svima
da li si me ikad volio
varalico, siroka ti polja
sta je ceka ne zna ona
case tuge, noci muke
a nigdje tvoga ramena
Na krevetu bijelom, mekom
zaprlj'o si ruke grijehom
njene kose ti si raspleo
sad pogledaj u oci moje
to sto vidis, suza to je
ne sto moje srce voli
nego sto me dusa boli
You and me always and forever
The Wannadies
Always when we fight, I try to make you laugh
until everything's forgotten, I know you hate that
ba ba ra ra ba ba ba ba
ba ba ra ra ba ba ba ba
always when we fight, I kiss you once or twice
and everything's forgotten, I know you hate that
I love you Sunday sun, the week's not yet begun
and everything's quiet and it's always
you and me, always, and forever
you and me, always, and forever
ba ba ba ba ba
it was always, you and me, always
you tell me I'm a real man, and try to look impressed
not very convincing but you know I love it
then we watch TV, until we fall asleep
not very exciting, but it's you and
me and we'll, always, be together
you and me, always, and forever
ba ba ba ba ba
it was always, you and me, always, and forever
you and me, always, and forever
ba ba ba ba ba
it was always, you and me, always, and forever
ba ba ba ba ba
ba ra ra
Probudila se. Sunce je tek izvirilo. No, ipak tu je. Više se i ne sjeća kad je vidjela sunce. Samo kiša. A ona ne voli kišu. I sad napokon može u dugu šetnju. Kad samo pomisli koliko dugo nije bila u jutarnjoj šetnji. Ma više se ne može ni prisjetit. I napokon spremna je za šetnju. Niz stepenice se spustila poput metka. I napokon je vani. Sunčeve zrake su se igrale ispred nje i po njoj. Iako joj je sunce išlo ravno u oči nije joj smetalo. Brzo je došla do plaže. Lagano je hodala uz obalu. Katkad bi i potrčala. Bila je presretna. Puna energije. Iako još jučer nije bila sretna. No, sad ju nije bilo briga za ništa. Samo je željela živjeti i uživati. Ne misliti na prošlost. I nekim čudom to joj je i uspijevalo. Ni sama ne znam kako. Šetala je satima. Iako su joj ti sati prošli poput jedne minute. No, nije ju bilo briga. Samo je željela uživati. Ipak samo jednom se živi. I uistinu skoro je i zaboravila na prošlost. Na njega. Njenu staru ljubav. Nikada preboljenu. No, onda baš kao da joj neko brani da bude sretna. Netko očito od gore. Upravo kad je krenula kući, susrela je njega. Svoga bivšeg. Ma nebi njoj to toliko ni smetalo jer ionako ga odavno nije vidjela. No, nešto je kvarilo tu sliku. Nešto vitko, plavih očiju koje su se isticale nadaleko, bilo je skroz priljubljeno uz njegovo tijelo. I to joj se nije svidjelo. Onako energična i vesela djevojka odjednom je postala potpuno druga osoba. Bila je sva pokisla i bezvoljna. Sve im se više približavala. Željela ih je nekako zaobići. No, nije mogla. Staza je bila toliko uska da kad je prolazila pokraj njih bili su udaljeni samo par centimetara. On joj se nasmiješio. A ona njegova iz nje je izviralo nešto jako ružno. Ipak možda se njoj to samo učinilo zbog ljubomore. I onda je opet bila tužna i bezvoljna. Cijeli dan. I samo je mislila na to jutro. Na njih. I pitala se čemu dalje živjeti? Kada zna da ga više nikada neće imati. Imala je šansu i prokockala je. No, tada još nije znala da ga ovoliko voli. I jedino što joj je prolazilo kroz glavu, njoj koja se toliko boji toga, je smrt. Njena smrt. Kraj svemu. Svim patnjama. I odlučila je. Počela je pisati pismo. Oproštajno pismo. Ni sama nije znala kome sve da piše? Što uopće da napiše? Ipak ona to nikada nije radila. I kako da se uopće ubije? Htjela bi da to bude bezbolno. No kako? Nikakvih tableta nije imala. Rezati si žile? Ne, to bi ju boljelo. Baciti se sa prozora? Ne, ipak živi na prvom katu vjerojatno bi preživjela. Objesiti se? Kako? Ona to ne zna. Najviše joj se sviđaju tablete. No, ona nemam nikakvih tableta što bi ju ubile. Samo par aspirina. I opet joj ništa ne ide. Zar joj je išta ikada išlo. Ni ubit se ne može. Ona mrzi svoj život. No dosjetila se da bi mogla otići do ljekarne. Vjerojatno radi neka dežurna ljekarna. Ipak bili joj sad uopće prodali tablete? Hoće li biti sumnjivo? Ipak nema što izgubiti. I krenula je prema gradu. Sve je bilo tiho. Nigdje nije bilo nikoga. Samo ona, mjesec i zvijezde. Pa ipak njoj i ne treba ništa više. Došla je do ljekarne. Prodavačica s iznenadila kad ju je ugledala. A ona je samo rekla: «Molim vas neke tablete za spavanje jer ne mogu zaspati» i prodavačica joj je povjerovala. Kupila je tablete. Još joj je preostalo otići doma, napisati pismo i popiti tablete te zatim zaspat. Sve je tako jednostavno. Šetala je doma, ipak tramvaji ne voze ovako kasno. Činilo joj se kao da šeta satima. I napokon je stigla. Netko je bio u njenom dvorištu. Bilo ju je strah. Tresla se. Ipak ostati samo stajati nije mogla. Odlučila je ući u dvorište. Ipak pa to je njeno dvorište. A i dosta je daleko od dvorišta, možda joj se samo čini da nekoga vidi. No, što se više približavala bila je sigurnija da tamo netko ipak stoji. I on je nju već uočio. Nije mogla pobjeći. I tada je izašao iz dvorišta. I krenuo prema njoj. Sad ju je još više bilo strah. Ali ipak ionako se htjela ubiti. Pa ju nije bilo briga ni zato što joj se netko usred noći približavao. I dolazio joj je sve bliže i bliže. I onda su bili udaljeni samo nekoliko metara začula je da je netko izustio njeno ime. Nije imao nitko drugi nego on. I prepoznala je glas. Bio je to On. Njena nikad preboljena ljubav. Iznenadila se. Nije znala što da kaže. A onda je on rekao: « Jesi li to stvarno ti?» Ona je potvrdila. I jedno i drugo su očito bili iznenađeni. Stajali su na mjestu ukopani. Njoj je vrećica sa tabletama ispala iz ruku. I onda je ona napokon progovorila. Ljutito ga je pitala što on radi u njenom dvorištu. A on se sav izgubio. Počeo je zamuckivati. A ona ni sama ne zna kako je bila toliko hladna prema njemu da se on još više spetljao. I napokon izustio:»Ja tebe još volim i nisam nikada prestao.» A ona... Prvo je šutjela. Vladao je potpuni muk. I onda odjednom je krenula prema njemu. Suze su joj se kotrljale niz lice. Šapatom je rekla: «I ja tebe.» Skroz mu se približila. Bili su udaljeni samo par centimetara. On joj je lagano brisao suze sa obraza. Ona se lagano popela na prste i poljubila ga. Taj poljubac pamtit će zauvijek.
THE END