Pregled posta

LOVE, DEATH, LOVE...

Probudila se. Sunce je tek izvirilo. No, ipak tu je. Više se i ne sjeća kad je vidjela sunce. Samo kiša. A ona ne voli kišu. I sad napokon može u dugu šetnju. Kad samo pomisli koliko dugo nije bila u jutarnjoj šetnji. Ma više se ne može ni prisjetit. I napokon spremna je za šetnju. Niz stepenice se spustila poput metka. I napokon je vani. Sunčeve zrake su se igrale ispred nje i po njoj. Iako joj je sunce išlo ravno u oči nije joj smetalo. Brzo je došla do plaže. Lagano je hodala uz obalu. Katkad bi i potrčala. Bila je presretna. Puna energije. Iako još jučer nije bila sretna. No, sad ju nije bilo briga za ništa. Samo je željela živjeti i uživati. Ne misliti na prošlost. I nekim čudom to joj je i uspijevalo. Ni sama ne znam kako. Šetala je satima. Iako su joj ti sati prošli poput jedne minute. No, nije ju bilo briga. Samo je željela uživati. Ipak samo jednom se živi. I uistinu skoro je i zaboravila na prošlost. Na njega. Njenu staru ljubav. Nikada preboljenu. No, onda baš kao da joj neko brani da bude sretna. Netko očito od gore. Upravo kad je krenula kući, susrela je njega. Svoga bivšeg. Ma nebi njoj to toliko ni smetalo jer ionako ga odavno nije vidjela. No, nešto je kvarilo tu sliku. Nešto vitko, plavih očiju koje su se isticale nadaleko, bilo je skroz priljubljeno uz njegovo tijelo. I to joj se nije svidjelo. Onako energična i vesela djevojka odjednom je postala potpuno druga osoba. Bila je sva pokisla i bezvoljna. Sve im se više približavala. Željela ih je nekako zaobići. No, nije mogla. Staza je bila toliko uska da kad je prolazila pokraj njih bili su udaljeni samo par centimetara. On joj se nasmiješio. A ona njegova iz nje je izviralo nešto jako ružno. Ipak možda se njoj to samo učinilo zbog ljubomore. I onda je opet bila tužna i bezvoljna. Cijeli dan. I samo je mislila na to jutro. Na njih. I pitala se čemu dalje živjeti? Kada zna da ga više nikada neće imati. Imala je šansu i prokockala je. No, tada još nije znala da ga ovoliko voli. I jedino što joj je prolazilo kroz glavu, njoj koja se toliko boji toga, je smrt. Njena smrt. Kraj svemu. Svim patnjama. I odlučila je. Počela je pisati pismo. Oproštajno pismo. Ni sama nije znala kome sve da piše? Što uopće da napiše? Ipak ona to nikada nije radila. I kako da se uopće ubije? Htjela bi da to bude bezbolno. No kako? Nikakvih tableta nije imala. Rezati si žile? Ne, to bi ju boljelo. Baciti se sa prozora? Ne, ipak živi na prvom katu vjerojatno bi preživjela. Objesiti se? Kako? Ona to ne zna. Najviše joj se sviđaju tablete. No, ona nemam nikakvih tableta što bi ju ubile. Samo par aspirina. I opet joj ništa ne ide. Zar joj je išta ikada išlo. Ni ubit se ne može. Ona mrzi svoj život. No dosjetila se da bi mogla otići do ljekarne. Vjerojatno radi neka dežurna ljekarna. Ipak bili joj sad uopće prodali tablete? Hoće li biti sumnjivo? Ipak nema što izgubiti. I krenula je prema gradu. Sve je bilo tiho. Nigdje nije bilo nikoga. Samo ona, mjesec i zvijezde. Pa ipak njoj i ne treba ništa više. Došla je do ljekarne. Prodavačica s iznenadila kad ju je ugledala. A ona je samo rekla: «Molim vas neke tablete za spavanje jer ne mogu zaspati» i prodavačica joj je povjerovala. Kupila je tablete. Još joj je preostalo otići doma, napisati pismo i popiti tablete te zatim zaspat. Sve je tako jednostavno. Šetala je doma, ipak tramvaji ne voze ovako kasno. Činilo joj se kao da šeta satima. I napokon je stigla. Netko je bio u njenom dvorištu. Bilo ju je strah. Tresla se. Ipak ostati samo stajati nije mogla. Odlučila je ući u dvorište. Ipak pa to je njeno dvorište. A i dosta je daleko od dvorišta, možda joj se samo čini da nekoga vidi. No, što se više približavala bila je sigurnija da tamo netko ipak stoji. I on je nju već uočio. Nije mogla pobjeći. I tada je izašao iz dvorišta. I krenuo prema njoj. Sad ju je još više bilo strah. Ali ipak ionako se htjela ubiti. Pa ju nije bilo briga ni zato što joj se netko usred noći približavao. I dolazio joj je sve bliže i bliže. I onda su bili udaljeni samo nekoliko metara začula je da je netko izustio njeno ime. Nije imao nitko drugi nego on. I prepoznala je glas. Bio je to On. Njena nikad preboljena ljubav. Iznenadila se. Nije znala što da kaže. A onda je on rekao: « Jesi li to stvarno ti?» Ona je potvrdila. I jedno i drugo su očito bili iznenađeni. Stajali su na mjestu ukopani. Njoj je vrećica sa tabletama ispala iz ruku. I onda je ona napokon progovorila. Ljutito ga je pitala što on radi u njenom dvorištu. A on se sav izgubio. Počeo je zamuckivati. A ona ni sama ne zna kako je bila toliko hladna prema njemu da se on još više spetljao. I napokon izustio:»Ja tebe još volim i nisam nikada prestao.» A ona... Prvo je šutjela. Vladao je potpuni muk. I onda odjednom je krenula prema njemu. Suze su joj se kotrljale niz lice. Šapatom je rekla: «I ja tebe.» Skroz mu se približila. Bili su udaljeni samo par centimetara. On joj je lagano brisao suze sa obraza. Ona se lagano popela na prste i poljubila ga. Taj poljubac pamtit će zauvijek.

THE END


Post je objavljen 17.01.2008. u 11:08 sati.