Anchi, i to je život !
14.02.2008., četvrtak
131. Blogerska podrška u boli
Danas imam dva posta.
Ovaj post je opet drugačiji nego moji postovi kad sam kritički raspoložena prema državi, popovima, crkvi, fuj političarima i ostalim bezveznjakovičima tu, tu svugdje oko nas. Danas ću vas sve rastužiti...vjerujte mi na riječ. Valentinovo slavi i prijateljsku ljubav, pa zato "Darujte virtualnog prijatelja"!  Postoji blog, jako tužan blog koji piše žena, majka kojoj je pregaženo djete na pješačkom prelazu i to dok je gorjelo za pješake zeleno svijetlo. Bol koju ta žena osječa djeli s nama u virtualnom svijetu, pomozimo joj da nije sama, da nas ima kao podršku, kao prijatelja. Njene riječi poslane meni: -"Dugo je zapravo trebalo da me pronađu odrasli blogeri i blogerice, jer su se ispočetka javljala samo djeca, pa mi ostavljala ono po desetak komentara svaki sa po dvije tri riječi, ali sada je već drugačije, čak sam u vezi s još nekim roditeljima koji su isto izgubili dijete i moram ti reći da je mene ovo vođenje tog mog bloga za Stelu i kontakti s tim ljudima spasilo na neki način. Još mi je suprug kupio laptop tako da ga imam samo za sebe i to u krevetu dan i noć, stalno sam na internetu i tražim razne tekstove o gubitku djeteta, razne memorijale i slične stranice i to mi zaokuplja slobodno vrijeme kojeg sada nažalost imam... Sandra" Svi mi koji imamo djecu, bilo malu, bilo veliku svejedno, nemožemo zamisliti koliko boli jedan takav gubitak, ali isto tako bi svi trebali podržati jednu ženu koja se odvažila svoju bol podjeliti sa nama, nepoznatim ljudima. Sjetimo se opasnosti u svim onim pripitim i pijanim vozačima, sjetimo se kako prolaze nekažnjeno u našoj truloj državi, sjetimo se kako ubojice provedu samo nekoliko godina u zatvoru. Sjetimo se da je život nepravedan i da se tako nešto nama može desiti. Koliko još djece treba poginuti, biti doslovno ubijeno na prelazu za koji djeci govorimo da samo "tu smiju preći cestu i to kad je zeleno", Koliko treba jednoj jebenoj državi da postroži zakone? Što čekamo? Da strada tvoje, moje djete. (njihova ionako crkavaju od droge) Moja želja je da ovim postom probudim svijest u svima nama...alkohol i auto ne idu zajedno. Kad se netko (možda od vas koji me čitate) sjedne za volan svog limenog ljubimca a u sebi znate da imate nešto alkohola, zamislite si sliku da ste možda baš vi danas u krivo vrijeme, na krivom mjestu ubili nečiji život. Ne samo jedan život, nego i živote cijele obitelji, familije, prijatelja... Nikad se nezna, možda će sutra i vaše djete prelaziti ulicu a pijani vozač će ubiti još jedan život. Smrt vreba baš onda kad si kažete " ma nisam pijan, mogu ja do doma voziti sam". Trasss... jedan tupi udarac...jedan život manje. "Hoćete li popiti tu pivu do kraja"- pitanje je sad??? Posjetite i pročitajte http://malenazvijezdice. blog.hr U mojim linkovima je to 38. SANDRA "Kada bih ponovno mogla odgajati svoje dijete" Kada bih ponovno mogla odgajati svoje dijete, više bih bojala prstima, a manje upirala prstom. Manje bih ga ispravljala, a više s njim veze uspostavljala. Skinula bih pogled sa sata, a više bacala pogled na njega. Pobrinula bih se da manje znam, a da mi više bude stalo. Išla bih na više izleta i puštala više zmajeva. Prestala bih izigravati ozbiljnost i ozbiljno bih se igrala. Trčala bih kroz više polja i gledala u više zvijezda. Više bih ga grlila, a manje vukla. Rjeđe bih bila stroga, a puno bih mu više toga priznavala. Najprije bih mu gradila samopouzdanje, a kasnije kuću. Manje bih ga poučavala ljubavi prema moći, a više o moći ljubavi. Diane Loomans |
Savijeti i pomoć oboljelima od karcinoma