Anchi, i to je život !

Inspiraciju za ovakvu temu dobila sam iz svog svakodnevnog posla. Naslušam se ja svakakvih životnih priča, ima tu i smiješnih, tužni ali i takvih priča koje čak i mene mogu šokirati.
Ne znam što se to događa sa nama, običnim malim ljudima koji traže samo malo pažnje i ljubavi. Toliko znamo biti usamljeni i očajni da potražimo neku, za sebe kvalitetnu osobu i u virtualnom svijetu.
On-ona negdje tamo, na drugom kraju naše planete, a mi se zaljubimo. U što? U koga?

Kako je žalosno slušati o ljubavima na daljinu, a svjesno znati da bajke ne postoje. Niti smo mi princeze niti su oni prinčevi. Zar smo zaista toliko očajni da tražimo vezu, ljubav na nekoj „Iskrici“, „Smokvi“, „ICQ-u“?

Svi smo mi rođeni iz ljubavi naših roditelja i u genima nosimo potrebu za zajednicom, životom u dvoje. Znam, postoje i oni ljudi koji nas uvjeravaju da im ne treba nitko. Najčešće su to ljudi koji su se barem jednom razočarali u životu, koji se boje zajedničkog života ili koji jednostavno zbog svojih godina misle da je to „in“. Ima još jedna grupa ljudi, a to su oni koje je već malo pregazio život, pa su se našli u godinama kada se nema više gdje pošteno izaći, a da oko njih ne trešti neka glasna muzika ili da do njih ne sjedi osoba koja u ušima ima slušalice i sluša svoj mp3 (a to zvuči kao loš tranzistor ako ste pored takve osobe).

Takvi ljudi okreću se oglasima u novinama, kojekakvim agencijama i nailaze na još veće grozote. Naplaćuje im se članarina a da im se dotična agencija više nikada ne javi ili promijeni broj mobitela. Slučajno se i moja prijateljica našla u takvoj situaciji i potrošila već nekoliko tisuća kuna. Savjetovala sam joj da vjeruje samo agencijama koje imaju fiksni broj i stalnu adresu. Vjerujte mi, u oglasima postoji samo jedna jedina agencija koja zaista ima adresu i svoj fiksni broj. Postoji čak i web stranica (provjerite sami „Duo agencija“).
Eto, to je jedino mjesto gdje bih se i ja obratila kada bi mi zatrebala pomoć u nalaženju partnera (sreća , za sada imam svoju „mušku polovicu“).

Jedna moja druga prijateljica (sva ozarena i zaljubljena) ispričala mi je kako je našla svoju drugu polovicu. Naravno, on je iz jednog grada ona iz drugog. Posrednik je naravno bila jedno od naše dvije već spomenute internetske stranice za upoznavanje. Govorila sam joj da ne vjeruje u takve ljubavi, da je sve lažno, imaginarno, ali ona mene (onako zaljubljena) gleda i kaže: „Ma ne, nije to tako.“
Otišla je ona na taj susret, dobila čak i poklon kao znak pažnje. Završili su oni istu večer u hotelskoj sobi. Našli su se u gradu između, na pola puta njemu i njoj. Svatko je došao svojim autom i ona je zapamtila što sam joj govorila (zapamti mu broj tablica jer o njemu osim imena i nick-a ništa ne znaš). Igrala sam se malog detektiva (sa svojim vezama) i otkrila mu puno prezime, adresu ali i nešto strašno. Nisam znala kako da joj kažem istinu.
Nazvala sam je i rekla joj neka sjedne. Govorila mi je:“Znam, on sigurno ima ženu i djecu, nema veze, predivan je i ja ga i dalje želim. To što on vara samnom svoju ženu, nisam tome kriva ja nego njihov loš brak…“.
Pustim ju da ona priča i priča a ja istovremeno smišljam kako da joj kažem pravu istinu, istinu koja je grozna. Nakon pola sata njenog monologa o tome kako se dobro ljubi, kako je pažljiv, kako je nježan, kako je… (sve, sve najbolje o njemu); napokon pita ona mene:“A zašto si mi rekla da sjednem?“. Pa, zato što on nosi jednu vrstu uniforme, zato što on ne nosi kravatu nego bijelu traku. Nakon trenutka šutnje, pita ona:“Ne kužim te, daj objasni?“.
-Zato što je on svećenik, dapače on je župnik i vodi župu u jednom gradu. Drži mise, uči djecu vjeronauk, drži predavanja o vjeri i grijehovima (a ja se pitam da li su njegovi grijesi duplo veći od naših, jer on je Božji govornik koji bi trebao biti u celibatu). Muk, tišina sa druge strane, a onda se začuo histeričan smijeh i komentar:“O Bože, pa ja sam se poševila sa popom!“.

Nemojte ljudi, čitaoci vjerovati tom virtualnom svijetu, tražite i hodajte po zemlji. Tražiti partnera na takav način je zaista veliki rizik. Ima tu kao što vidite svećenika, bolesnika, psihopata, pa i osoba zaraženih HIV-om koji namjerno šire svoju bolest (od jada i bjesa).
Biti će na mom blogu još zanimljivih događaja iz tuđih a i iz mog života (pa nisam ni ja ni svetica, ni opatica).

Voljela bih da mi se jave osobe koje su bile prevarene na sličan način, putem komentara.