|
|
Dnevnik.hr
<
lipanj, 2010
>
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (13)
Studeni 2011 (31)
Lipanj 2010 (15)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (14)
Studeni 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (4)
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ja sam Ivan, bogoslov časne zadarske nadbiskupije. Prije nekoliko godina pročitao sam knjigu "Posljednja vremena", i tamo je na neki način naveden cilj svećeničkog poziva, a to je privoditi duše k Bogu, odnosno riječima Bibilije: "Zato idite, učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta." (Mt.28:19,20) ili "Tada im reče: ' idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakomu stvorenju! Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će se.» (Mk. 16:15,16), stoga sam ja odlučio voditi ovaj, uzeti ću si slobodu te ću nazvati, apostolat. Jedan mudar čovjek je rekao jednu od najvećih istina ikada: "Svaka, pa i ona najkraća, riječ koja izlazi iz usta propovjednika može potaknuti dušu na potpuno obraćenje!" Uostalom ja sam i sam ovome blogu dao ime Glasnik velikoga Kralja, ime koje je sam sebi nadjenuo Sveti Frane, i eto Vama i meni primjera najvrsnijeg kojeg možemo slijediti.
U ljubavi Vas pozdravljam i preporučam se Vaše molitve
Ivan, bogoslov 
Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge.
--
Kad sam bio osnovnoškolac, ministrant, jednom mi je poslije Službe Božje u sakristiji bio prišao župnik i upitao me bih li možda želio poći u sjemenište. Ja sam kazao otprilike da sam nakanio poći u sjemenište no malo sam se nećkao, a tek poslije bih eventualno vidio, a na što je župnik promrmljao: "Zar ćemo mladost dati svijetu, a starost Bogu?"
Čudno je zašto se toga sjećam. U tom se razgovoru nisam bio osjetio krivim, a niti mi je u tom trenutku ova misao imala neku mudrost. Čak mi se činila i glupom.
No, kako je vrijeme mladosti prošlo i kako sam sada ostarjeli profesor koji se tek u posljednje vrijeme osjeća zauzetijim katoličkim laikom, to mi sve više počinje smetati propušteno vrijeme i sve glasnije i glasnije i glasnije čujem tu davno rečenu rečenicu: "Zar ćemo mladost dati svijetu, a starost Bogu?"
J. Ratzinger
ime: Ivan
prezime:Jordan
email: ivan.jordan.zd@gmail.com
Blogovi koje čitam:
po lokvama vode ili sritnije vrime
DAJ NAM SVIMA DUHA SVOG
KRISTE BUDI NAŠA RADOST
Music Inside
Papa Benedikt XVI. ne želi da vjernici primaju Sv. Pričest na ruku a niti želi da stojeći primaju Krista u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Prema vatikanskom liturgičaru mons.Guido Marini-u, papa nastoji zorno prikazati cijeloj Crkvi odgovarajuće norme ponašanja kod primanja Sv. Pričesti. Zbog toga se od pričesnika na papinskoj Misi sada traži da kleknu na klupu i da primaju Sv. Pričest na jezik od samog Pape.. Razmišljanje Svetoga Oca je jednostavno: "Mi kršćani klečimo pred Presvetim, jer u Njemu, znamo i vjerujemo da je prisutan Jedini i Pravi Bog." (22. svibnja 2008.)
Papino nastojanje je u skladu s tradicijom Crkve starom 2.000 godina i sada je to u cilju poticanja obnove ljubavi i poštovanja prema Euharistiji, koju se trenutno ismijava i prema kojoj se mnogi odnose s prezirom. Razni trendovi i inovacije u naše vrijeme (gitara u liturgiji, djevojke - poslužiteljice oltara, laici- ministranti, Pričest na ruku, laici-djelitelji Pričesti) sve je to djelovalo da se uništi naše poštovanje prema Euharistiji, a time se ubrzava duhovna smrt Crkve. Uostalom, Euharistija je istinski život i otkucaj srca istinskoga Mističnog Tijela oko kojega se mora okupljati cijela Crkva.
Klečanje se također poklapa s crkvenim stoljećima starim pravilnikom da samo posvećene ruke svećenika smiju dodirivati Tijelo Kristovo u svetoj Pričesti. "Samo svećenicima je dana vlast da posvećuju i posreduju vjernicima Svetu Euharistiju." (Tridentski sabor) To učenje lijepo izražava Sveti Toma Akvinski u svojoj „Summa Theologica": "Zbog poštovanja prema tom Sakramentu, ne dodirivati ono što je posvećeno: stoga su tjelesnik (korporal) i kalež posvećeni, a tako i svećenikove ruke, da bi mogle dodirivati taj Sakrament."
Danas se Pričest na ruku daje protuzakonito i to je postalo jedan od glavnih neprijateljskih alata za uništenje Vjere po cijelome svijetu. Jer ova praksa primanja Sv. Pričesti nema druge svrhe nego da iskrivi naše poimanje Isusa Krista i da njeguje prijezir prema Svetim Otajstvima. Nije ni čudo da je sveti Bazilije (329-379) okarakterizirao Pričest na ruku kao "teški grijeh." To znači, primanje Pričesti na ruku nije u katoličkoj tradiciji. Ova praksu su prvi puta uveli u Crkvu heretički Arijevci u IV. st. kao način izražavanja svoje vjere da Krist nije božanska osoba. Nažalost, to je isto tako i danas, i to je bit istoga krivovjerja i oskvrnuća koje se je galopirajuće proširilo u cijeloj Crkvi. Ako danas imamo u Crkvi problem „zlostavljanja", onda je to i zbog toga jer smo zlostavljali i Presveti Sakramenat - a to nam se je vratilo!
Zahvaljujući Pričesti na ruku, članovima sotonskih kultova je sada data jednostavnija mogućnost pristupa da dođu u Crkvu i uzmu Hostiju, te da tu Hostiju odnesu u svoje zajednice gdje je zlostavljaju i muče u ritualima crne mise koju služe Sotoni. Oni lome Hostiju svojim cipelama kako bi ismijali Boga živoga, a mi im to pomažemo našom ležernom praksom? I sami sotonisti izjavljuju da je Pričest na ruku najveća stvar koja im se uopće dogodila, a mi ništa ne činimo da to zaustavimo?
Dakle, Sveti Otac je učinio sa svoje strane i pokušao očistiti Crkvu od zlostavljanja, a mi smo kao dijelovi Kristova tijela pozvani da mu pomognemo. Za vaše ohrabrenje smo uključili sljedeći citat iz nagovora kardinala Llovera, novoga prefekta vatikanskog Zbora za Božansko bogoslužje i disciplinu sakramenata" koji je izrekao na elektroničkoj stranici „Life Site News" (Novosti sa stranice Života) 22. srpnja 2009. god.: "Poslanje Kongregacije za bogoštovlje i Sakramente je da promiče tradicionalne prakse u bogoslužju, kao što su primanje Pričesti klečeći i na jezik, a što je papa Benedikt posvjestio i posebno naglasio.
Također je vrijedno razmotriti nedavni dekret kardinala Caffarra-e, nadbiskupa Bologne (Italija), kojim zabranjuje praksu Pričesti na ruku: "Dogodili su se mnogi slučajevi profanacije Euharistije, upravo zbog načina primanja Posvećenoga kruha na dlan ruke ... S obzirom na učestalost slučajeva bezčasnoga i bezpoštovanja primanja Euharistije o čemu su nas izvjestili, određujemo da će od danas u metropolitanskoj crkvi sv. Petra, u bazilici sv. Petronija, i u Svetištu Blažene Djevice Marije od sv. Luke u Bologni vjernici primati Posvećeni kruh samo iz ruku svećenika i to direktno na jezik. " (Iz njegove uredbe o primanju Euharistije, od 27. travnja 2009.)
Sve oko nas kao da govori da mora biti Netko tko je sve isplanirao i sve drži pod svojm kontrolom.
Mora biti izvor rijeke vremena, mora biti čvrsta ruka koja drži željezne zakone prirode, mora biti umjetnički zanos koji je stvarao cvjetove, mora biti planer koji je svrhovito stvarao trave i životinje, muško i žensko, žeđ i vodu, glad i hranu, pluća i zrak, oči i svjetlo, uši i glas, riječ i razum, noge i ceste, krila i vjetar, brodove i more. Sve se u svemiru i u atomskom svijetu kreće savršenom točnošću. Zato možemo proračunavati, zato čovjek može znanstveno istraživati, zato se može osloniti na znakove prirode. Zamisli da se poremete zakoni - kakav bi nered nastao! Tko je sve to učvrstio? Tko se pobrinuo da vrapci imaju i zimi što jesti? Da vukovi i medvjedi zimi ne ugibnu? Da lastavice i rode odlaze u tople krajeve? Da ptice prave tako savršena gnijezda, da pčela pravi med, da se krtica skrije, da riba može živjeti u vodi?
Evolucija ne tumači ništa. Nedostaje vremena za razvoj tako savršenih vrsta i organizama. Zemlja je premala da bi se na njoj sve to moglo razviti. A onda, nema prijelaznih oblika. Antropologija je otkrila da je čovjekov kostur od tri milijuna godina sličniji kosturu današnjeg čovjekla nego kostur od tri stotine tisuća godina. Ni slučaj, niti nerazumni razvoj!
Nego...? Razum. Koji?...
Evo, ti si tu. Al', jesi li zaista baš tu?
Jesi li spreman zagledati se u njegove oči i slušati upijajući srcem i dušom svaku njegovu riječ? Koje su te misli odvele daleko? Koji te grijesi i krivnje tjeraju da bježiš od njega? Koje to brige odvode sve tvoje osjećaje nekamo daleko? Gdje si zapravo ovaj čas? Zapleten u kamenjare svojih tjeskoba ili izranjen ubodima ljudskih pogleda, riječi i svojih vlastitih neuspjeha?
Isus te motri. Htio bi razgovarati s tobom. Htio bi na trenutak biti s tobom. Gledaj njegov brižan pogled kako pretražuje sve predjele tvoga života da bi te pronašao i izveo na slobodu. Dok se ti gubiš, on je u potrazi za tobom. On pita za tebe. On šalje svoje glasnike da te pronađu. On čezne za tobom. Ti si mu biser života. Radi tebe je sišao na zemlju, uzeo ljudsko tijelo, dao se raspeti na križ i poslao svoju silu, snagu s neba, da bi njome pronašao izlaz iz tvojih slijepih ulica.
Ne samo da te čeka, on te brižno traži. Ugledao te i ti si na svom bespuću zapazio njegov pogled i ubrzo začuo njegove korake kako ti se približuju...
U dobi od 17 godina, odrekavši se prije markgrofije u korist mlađega brata Rudolfa, stupio je u novicijat Družbe Isusove godine 1585. mladi plemić Alojzije Gonzaga, o kome je njegov otac don Ferrante sanjao kao o svojem nasljedniku na kneževskom prijestolju. Alojzije je napustio sjaj kneževskih i kraljevskih dvorova i zamijenio ga poniznim, jednostavnim i strogim redovničkim životom.
Alojzije se rodio 9. ožujka 1568. u Castiglioneu u vrijeme snažne tridentske obnove, koja je Crkvi nakon potresa zadanog od protestantizma opet dala pouzdanja u sebe i u one vrednote koje su nastupom novatora bile veoma poljuljane. Na kućnome ognjištu duša pravog kršćanskog odgoja bila je dona Marta, Alojzijeva majka. Ona nije bila samo visoka plemkinja, već daleko više duboka kršćanka. Malome Alojziju usađivala je od malena ljubav prema molitvi, obraćanju i razgovoru s Bogom.
Alojzije je veoma mnogo molio, a to znači da je imao veoma proživljenu vjeru koja mu je preko molitve Božju stvarnost veoma približavala i s kojom je nastojao biti u trajnome dodiru.
Druga vrlina, koju je Alojziju majka u srce usađivala, možda je našem vremenu i shvaćanju bliža. To je ljubav prema siromasima.
Alojzijevi životopisci rado spominju njegov boravak u vojničkom taboru, gdje je bio obučen u malu časničku odoru, gdje je nenadano opalio topom, gdje je naučio ponavljati rječetine vojnika ne znajući im pravo smisao i gdje je sanjao kako će jednom postati zapovjednik goleme vojske. Dakle, u njegovu djetinjstvu nije bilo samo sve na koljenima i u pobožnosti. Bio je živ dječak, a više će se uozbiljiti u 10. godini.
Bilo je to 25. ožujka 1578. na blagdan Blagovijesti. Nalazio se tada u gradu na Arnu, crkvama i umjetninama bogatoj Firenzi. U crkvi Presvete Bogorodice obećao je da će čitav život živjeti čisto. Da li je u tome času razumio dalekosežnost svoje odluke? Ne znamo! Znamo samo to da joj je do groba ostao vjeran, a to je kudikamo važnije nego ono prvo. I to je treća vrlina koja je resila Alojzijev lik i zbog koje je stoljećima bio uzor onima koji su htjeli u idealnoj čistoći provesti mladenačko doba.
Nalazeći se u Firenzi kao paž na dvoru Medici, Alojzije je stjecao odgoj i znanje tada vlastito djeci aristokratskih obitelji. Učio je Latinski, divno toskansko narječje talijanskoga i francuski. Igrao se s mladim princezicama u parku Boboli, učio plesati i sudjelovao u lovu na ptice. Nije se odmah zatvorio svijetu. Iako njegova dob još nije bila sposobna potpunoma upoznati svijet, ipak ga je barem nešto upoznao. Njegov plemićki položaj odvest će ga i na kraljevski dvor u Madrid. Vidio je i doživio sav tadašnji sjaj i raskoš. I nije ga zatravio ni zarobio. Ostao je slobodan prema njemu i u tome je Alojzijeva veličina. Ona je to veća što nije bio u dobi zrela čovjeka.
U studenome g. 1585. Alojzije se odrekao markgrofije u korist mladega brata Rudolfa i stupio u isusovački novicijat u Rimu. Svršivši novicijat, započeo je više nauke na glasovitom rimskome kolegiju, od kojeg se razvila današnja Gregoriana. Tu se povjerio duhovnom vodstvu jednoga od najučenijih ljudi svog vremena. Bio je to Robert Bellarmino, kasniji kardinal i svetac. Taj je Alojzija veoma cijenio, radio na njegovoj beatifikaciji i želio biti pokopan do njegovih nogu.
Alojzije je umro mlad u 23. godini života vršeći djela milosrđa prema zaraženima od kuge: Njegova rodna Italija proslavila je svečano 400-godišnjicu njegova rođenja. Za tu zgodu izdala je poštansku spomen-marku koja prikazuje Alojzija u njegovu herojskom djelu kako nosi okuženika na svojim ramenima.
Reći ću ti tko je pravi prijatelj. To je čovjek pred kojim možeš biti onakav kakav jesi, možeš mu razotkriti dušu.
On ne zahtijeva da budeš drukčiji nego te prihvaća kakav jesi. Kad si s njim osjećaš se kao zatvorenik kojeg su proglasili nedužnim.
Njega se ne moraš čuvati, kažeš mu iskreno sve što misliš. Tvoje nelogičnosti i sve ono što drugi osuđuju on razumije. Kad si s njim slobodnije dišeš. Možeš mu povjeriti svoje male ispraznosti, zavisti i mržnje, sitne zlobe i besmislice. Sve to nestaje u bijelom oceanu njegovog razumijevanja. Njega možeš izgrditi, uvrijediti i, što je najljepše, ostati miran jer to ništa ne mijenja na stvari; on te jednako voli.
On je kao vatra što pročišćava do srži. Kad si s njim možeš pogriješiti, zaplakati, moliti i nasmijati se, on sve to vidi, zna i voli te.
Tko je pravi prijatelj? Ponovit ću ti još jednom: To je čovjek pred kojim možeš biti ono što jesi!
Neki župnik je jednom upitao svoju zajednicu: »Što je najvažnije u Misi?« - »Pretvorba« glasio je odgovor vjernika. »Dakle, tada se preobrazite!« nastavio je župnik dijalog sa svojim posjetiteljima Mise. »Jer vaš život treba biti življena Misa.«
- »Ne! Sve treba ostati po starom!« zaključili su članovi zajednice.
- Sigurno ti nisi iz te zajednice! Ti si došao na klanjanje da se dogodi pretvorba.
- Klanjanje te ima preobraziti i ono će te preobraziti!
- Pri klanjanju se ne moraš ništa naprezati!
Nema »izgubljenog« vremena za vrijeme tvoga vremena klanjanja! Ne radi se o stjecanju znanja, o ostvarivanju programa, niti o tome da se izmole određene molitve, posebno o tome da se zadobiju mudre misli i prosvjetljenja, nego o boravljenju kod Gospodina, poradi kušanja njegove ljubavi.
- Možeš biti posve opušten. Budi pred njim jednostavno kakav jesi.
- On baš ne želi nikakav »napor« nego ljubav.
- On ne želi nešto od tebe, nego tebe.
- Ti si mu važan kao osoba! Beskrajno važan!
- On želi tvoju prisutnost, tvoje vrijme - ništa drugo!
- »Gospodine, darivam ti svoje vrijeme daruj ti meni vječnost«!
- Ostani jednostavno u njegovoj prisutnosti. Tako te on može preobraziti!
Tisuće puta moje Te srce želi, moj Isuse, kada ćeš doći? Biti bez tebe je mučeništvo, dođi dragi moj Zaručniče! Bez tebe osjećam krajnju mlitavost. Ljubavi, bez tebe uzdišem dan i noć. Želiš li da Te ljubim? Dođi i zapali moju dušu ljubavlju. Ja sam izgubljena ovca, a Ti o, Dobri Pastiru, čuvaj me od vukova, bez tebe bit ću rastrgan! Dođi da prebivam s tobom. Danas Te žudim Kruše života, ne čekaj sutra, želim te blagovati, umirem od želje za tobom. Gladan sam, gladan sam, dajte mi Kruha života. Žurno dolazim nasititi se na novoj gozbi. Žedan sam vode koju si obećao Samaritanki. daj mi da pijem. Osjećam da se ledi moja siromašna duša, neka nebeski plamen siđe i zapali je. Hladan sam, razgori moju dušu. Ja sam slijepac koji viče: Gospodine Isuse, smiluj mi se! Sine Davidov i sine Marijin, da progledam umnoži moju vjeru. Ja sam neizliječivi bolesnik, a Ti me samo jednom riječju možeš izliječiti. Bez tebe, Liječniče pun ljubavi, sigurno ću umrijeti. Gospodine kucam na tvoja vrata, u velikoj sam potrebi, umirem od siromaštva, snažnim glasom ti vičem, udjeli mi milost. Nedostojan sam približiti se svetoj Pričesti. Kaži Isuse samo jednu riječ i postat ću dostojan, dođi u moj dom. Dođi istinski Prijatelju, blago moje, moja jedina srećo, bez tebe sam bijedan, dodi i uđi u moje srce!
Svetom župniku Arškom upao je u oči neki seljak koji se uvijek iznova zadržavao dugo vremena u crkvi. Jednog dana upitao je župnik seljaka što on tako dugo radi u crkvi. Tada je on odgovorio rečenicom: "On gleda mene, a ja gledam njega."
Kad ti boraviš pred Presvetim Sakramentom, tada se Isusov ljubavni pogled upravlja posve na tebe!
Isusov je pogled neizmjerno ljubežljiv! Njegov pogled liječi, liječi sve što te pritišće, od čega trpiš. On te nikad ne osuđuje! On bi te želio ozdraviti u najdubljim korijenima tvoje duše.
Iz tog uvjerenja kaže sveta Terezija iz Lisieuxa: »Želim se izložiti Isusovu pogledu i pustiti ga da djeluje u mojoj duši«.
On te gleda! Boraviti u ljubavi kod njega, to je sve što moraš činiti.
Dopusti mu da te ljubi!
Dopusti da pogled ljubavi počiva na tebi! Tako će te on ozdraviti i oblikovati prema svojoj slici.
To je divan odgovor na Isusovu ljubav, ako se ti jednostavno izložiš njegovom pogledu ljubavi. Ali kad si se ti smirio pod njegovim pogledom, možda ćeš učiniti novi korak: ti ćeš na njegov pogled ljubavi odgovoriti svojim pogledom ljubavi.
Sliku promatranja upotrebljava i sveta Terezija Avilska. Ona kaže svojim sestrama: "Ne molim vas da vi o njemu razmišljate, da vi velike, osjećajne napore činite. Ne tražim više nego da ga gledate."
Željno te čekam Gospodine, Bože moj
Uskoro ćemo se sresti
Ti velik, bijel u hostiji
i ja pun prljavštine i bijede.
O Bože, nisam te dostojan, o Gospodine!
Koliku si nam ljubav ostavio u Presvetom Sakramentu?
Spustio si se u komadić bjeline kruha da nam se daješ,
baš onako kako si se uvijek davao.
Stalno, neumorno, opraštajući, ljubeći.
O Isuse, nisam Te dostojan
Kolike Ljubavi u Tebi,
o kad li ću Te spoznati,
o Veliki Bože moj.
Isus: "Poznajem tvoju bijedu, borbe i nevolje tvoje duše, nedostatke i nemoć tvoga tijela. Znam tvoju krhkost i lomnost, tvoje grijehe, i svejedno ti kažem: Daj mi svoje srce.
LJUBI ME KAKAV JESI…
Ako čekaš da budeš anđeo kako bi se prepustio ljubavi, nikad nećeš ljubiti. Iako si plašljiv, preuzeo si obvezu prakticirati vrline. Iako često upadaš u one grijehe koje ne bi želio više činiti,
NE DOPUŠTAM TI DA ME NE LJUBIŠ.
Ljubi me kakav jesi. U svakom trenu i u bilo kojoj situaciji, u gorljivosti ili suhoći, u vjernosti ili nevjernosti, ljubi me…kakav jesi…Hoću ljubav tvog siromašnog srca.
AKO ČEKAŠ DA BUDEŠ SAVRŠEN, NEĆEŠ ME NIKADA LJUBITI.
Zar ja ne bih mogao stvoriti od svakog zrna pijeska po jednog anđela blistavog čistoćom, plemenitošću i ljubavlju? Nisam li ja svemoguć? I ako mi se sviđa ostaviti na ništa ona predivna bića i više voljeti siromašnu ljubav tvoga srca, nisam li ja gospodar svoje ljubavi? Pusti me da ljubim, hoću tvoje srce.
S VREMENOM ĆU TE SIGURNO PROMIJENITI, ALI ZA SADA TE LJUBIM TAKVOG KAKAV JESI…
DANAS STOJIM NA VRATIMA TVOGA SRCA kao prosjak: ja, Kralj kraljeva. Kucam i čekam; požuri mi otvoriti. Nemoj trnuti svoju bijedu: kad bi ti poznavao savršeno svoje siromaštvo, umro bi od bola.
RAČUNAM NA TEBE, DARUJ MI RADOST…
Ne brini se ako ne posjeduješ vrline; dat ću ti svoje. Kad budeš morao trpjeti, dat ću ti snage. Dao si mi ljubav, dat ću ti da znaš ljubiti više no što možeš sanjati… Ali sjeti se…
LJUBI ME KAKAV JESI…
DAO SAM TI SVOJU MAJKU; DOPUSTI NEKA PROĐE, dopusti neka prođe sve iz njezinog srca - tako čistog. Bilo što da se dogodi, nemoj čekati biti svet kako bi se prepustio ljubavi, jer me ne bi ljubio nikada.
Idi…
LJUBI ME KAKAV JESI!"
Na Sveučilištu u Chicagu svake se godine organizira izlet na kojem se debatira o vjeri. Jedne su godine pozvali dr. Paula Tillicha i on je dva i pol sata "dokazivao" da je Isusovo uskrsnuće lažno. Citirao je razne znanstvenike i teologe, te zaključio da je, pošto nema povijesnog uskrsnuća, vjerovnje Crkve krivo. Potom je zapitao ima li tko kakvih pitanja.
Nakon kojih tridesetak sekundi jedan je stari čovjek, ustao u pozadini. "Doktore Tillich, ja imam jedno pitanje", rekao je dok su svi uperili svoj pogled u njega. Posegnuo je rukom u svoju vrećicu i izvadio jabuku, te ju počeo jesti. "Doktore Tillich ... (njam, njam, njam) ... moje pitanje je jednostavno ... (njam, njam, njam) ... nikada nisam pročitao knjige koje ste vi pročitali ... (njam, njam, njam) ... i ne znam napamet biblijske stihove na originalnom grčkom ... (njam, njam, njam)." Dovršio je jabuku. "Sve što želim znati je - da li je ova jabuka što sam je pojeo bila kisela ili slatka?"
Dr. Tillich je zastao na trenutak, te potom odgovorio: "Ne mogu Vam odgovoriti na to pitanje, jer ju nisam kušao." Starac je bacio ogrizak jabuke u svoju izgužvanu papirnatu vrećicu, pogledao dr. Tillicha i mrno rekao: "Niste kušali niti mog Isusa." Preko tisuću prisutnih nije se moglo suzdržati. Gomila je počela pljeskati i podvikivati s radošću. Dr. Tillich je zahvalio svojim slušateljima te odmah otišao.
Šeće ateist šumom. I divi se: - Kakva divna stabla! Kakve prekrasne životinje! Kakve snažne rijeke!
Dok tako šeće uz rijeku, začuje šuškanje u grmlju iza sebe. Okrene se
i ugleda grizlija od 3 metra kako ga napada. Potrči najbrže što može
puteljkom. Pogleda preko ramena, medvjed mu se sve više približava.
Ponovno pogleda preko ramena, a medvjed još bliže. Spotakne se i padne.
Počne se pridizati i ugleda medvjeda kako se nadvio nad njega i podiže
desnu šapu da ga svlada. U tom trenu ateist procvili "O, moj Bože!"
Vrijeme se zaustavi. Medvjed zastane na mjestu. šuma umukne. Obasja ga
snažna svjetlost, a s nebesa se začuje glas:
- Negiraš moje postojanje svih ovih godina, učiš druge da ne postojim,
a stvaranje života pripisuješ kozmičkoj slučajnosti. Očekuješ li da ti
pomognem iz ove nevolje? Trebam li te smatrati vjernikom?
Ateist pogleda ravno u svjetlost.
- Bilo bi licemjerno odjednom od Tebe tražiti da me tretiraš kao
kršćanina, no možda bi mogao medvjeda učiniti vjernikom?
- Dobro, reče glas.
Svjetlo se ugasi. Šumom ožive glasovi. A medvjed spusti svoju desnu
šapu, sklopi obje zajedno, pogne glavu i kaže:
- Gospodine, blagoslovi ove darove koje ću primiti od tvog obilja po
Kristu, našemu Gospodinu. Amen.
Reći ću ti tko je pravi prijatelj. To je čovjek pred kojim možeš biti onakav kakav jesi, možeš mu razotkriti dušu.
On ne zahtijeva da budeš drukčiji nego te prihvaća kakav jesi. Kad si s njim osjećaš se kao zatvorenik kojeg su proglasili nedužnim.
Njega se ne moraš čuvati, kažeš mu iskreno sve što misliš. Tvoje nelogičnosti i sve ono što drugi osuđuju on razumije. Kad si s njim slobodnije dišeš. Možeš mu povjeriti svoje male ispraznosti, zavisti i mržnje, sitne zlobe i besmislice. Sve to nestaje u bijelom oceanu njegovog razumijevanja. Njega možeš izgrditi, uvrijediti i, što je najljepše, ostati miran jer to ništa ne mijenja na stvari; on te jednako voli.
On je kao vatra što pročišćava do srži. Kad si s njim možeš pogriješiti, zaplakati, moliti i nasmijati se, on sve to vidi, zna i voli te.
Tko je pravi prijatelj? Ponovit ću ti još jednom: To je čovjek pred kojim možeš biti ono što jesi!
Draga braćo i sestre u Kristu!
Odlučio sam ponovo povesti blog. Vidjeli ste da se blog zove Glasnik Velikoga Kralja... Glasnik Velikoga Kralja... Što to znači, jesam li ja još jedan od onih što idu po ulicama i viču da ćemo svi u pakao ako se ne popravimo? Ne baš. Ja preko ovog bloga želim pokazati svoju oduševljenost za Krista, pa možda da i ta oduševljenost prijeđe na koga od Vas.
S veseljem Vas pozdravljam i zahvaljujem Vam na posjeti.
Bog Vas blagoslovio!!!
brat Ivan