Je li Samoborski fašnik izgubio svoj duh?
nedjelja , 26.02.2017.Jučer sam bila na fašniku.
Samoborskom, originale.
Naviru mi sjećanja iz djetinjstva, kad su me još kao malu curicu starci vodili tamo.
Sjećam se oštrih kritika na postojeće društveno stanje, zapakiranih u slatkorječive izraze i/ili ironiju.
Sjećam se maski posvuda. Veliki i mali, nasmijanih lica, hodaju uokolo.
Sjećam se, sve je mirisalo na krafne.
Sa svojim krupnim, dječjim očima, znatiželjno sam promatrala tu maškaranu ludnicu i uživala u svakom trenutku. Doživljaje bi prepričavala svima.
Do iduće godine.
Do idućeg fašnika.
(Sraka; www.tz-samobor.hr)
Danas ih, s nekakvom gorčinom, prepričavam vama.
Navukli smo svoje improvizirane kostime i namaškarali se.
Čak smo i najneopuštenijeg člana nagovorili bar na vještičji šešir.
Došli smo tamo, prepuni onih dječjih očekivanja, svako s nekom svojom pričom.
Došli smo tamo i bili jedni od rijetkih maski na karnevalu, uz čast divnim izuzecima koji su nam, svojim kreativnim maskicama i osmjesima, mamili osmijeh na lice.
Ljudi šeću, razgledavaju, tamo su, iako većina uopće nije maskirana.
Već sam, po dolasku, imala sam čast sresti jednu sasvim sporednu figuru iz srednje škole, koja mi se, obučena po najnovijoj modi, posprdno nasmijala kada me ugledala kako izigravam vilu.
Vidjela sam hrpu mlađih i starijih žena u štiklama i ekskluzivnim haljinama, koje su, čini se, izašle samo zato jer je vani nekakava "gužvica", a one bi se rado pokazale. Samoborski fašnik postao je zagrebačkom špicom.
Djeca, od samo nekoliko godina, u pratnji roditelja, nemaskirana, zaleđenih izraza lica, perfektna, kao i oni. Djeca koja ne znaju kako biti djecom.
Jednostavno se ne mogu oteti dojmu da se nešto izgubilo.
Izgubilo se ono nešto dječje i vedro. Izgubilo se ono spontano, opušteno.
Izgubilo se ono pravo, ono što fašnik čini fašnikom.
Je li Samoborski fašnik izgubio svoj duh?
Čini se kako je postalo sramotno nositi masku na maškarama.
Maskirati se, više ne znači ponašati se u skladu sa očekivanjima. Sada postaješ čudan, devijantan.
Ja kao ja, ne mogu, a da ne postavim pitanje: ZAŠTO?
Čini se kako odgovor treba tražiti u strahu.
Strahu ljudi od izlaska iz zone komfora iako za to, barem ovih nekoliko, maškaranih dana imaju dozvolu.
Strahu od igranja uloga, iako ih igramo svakim danom: doma, na poslu, na fakultetu...
Strahu od od odstupanja od onog očekivanog i savršenog JA. Onog JA kojeg svakodnevno igram, onog JA kakvim želim da me vide i prihvate drugi. Uštogljeno izigravanje neke profinjenosti.
Možda se ljudi više ne znaju zabavljati?
Preplavljeni lošim vijestima i životnim problemima, gube onu životnu energiju i vedrinu?
Možda samo prečesto zaboravimo ono dječje u sebi.
(The real trouble; quotefancy.com)
Potreba za zabavom jedna je od temeljnih potreba, čije je ispunjenje važno za sretan život.
Jesmo li fer prema sebi ako si uskraćujemo zadovoljavanje iste?
Kako bismo mogli biti produktivni i ozbiljni, moramo s vremena na vrijeme biti opušteni i šašavi.
Nazovite me Petrom Panom naših dana, ali zaista mislim da od djece možemo puno toga naučiti.
Čini mi se kako je zadržavanje one dječje opuštenosti, zaigranosti i vedrine nešto što nam je potrebno kako bismo ostali mentalno zdravi u ovom svijetu, kojeg nam se često prezentira i kojeg nerijetko i sami vidimo kao izrazito negativnog.
(Learn from your child; quotesgram.com)
***
Moram nadodati, poslije smo navratili i na neku svirku u jednom zagrebačkom kafiću.
Ne moram ni napominjati s kakvim smo se pogledima i komentarima susretali tamo, obzirom na naše samoborsko iskustvo.
Nisam bila ni svjesna da će stavljanje maske postati jednim zanimljivim, sociološkim eksperimentom.
Bila sam ona drugačija, ona neukalupljena, neshvatljiva. I prema meni nisu bili blagonakloni.
Tu mi se nameće još jedno pitanje. Koliko smo uistinu tolerantni na različitosti, a koliko se samo predstavljamo takvima?
Pjevamo li hvalospjeve o toleranciji i tome kako svatko ima pravo na svoj izbor, a onda, kada se nađemo u situaciji u kojoj opserviramo nekoga ili nešto tko na bilo koji način odstupa od očekivanog, postajemo izuzetno kritični?
(koolbadges.co.uk)
Zaključno, čini mi se, postoji bojazan kako će za nekoliko godina od fašnika ostati samo fast food štandovi.
Možda događaj postane festivalom hrane ili seoskim vašerom. Nazovite to kako hoćete, svejedno je.
Nisam pobornik tradicije. Pobornik sam odbacivanja disfunkcionalnog i zadržavanja funkcionalnog: onog što nas zabavlja, veseli, u nama budi ugodne emocije.
Mislim da je Samoborski fašnik jedno od potonjeg.
komentiraj (8) * ispiši * #
Gdje prestaje zadovoljstvo sobom i vlastitim životom, počinje zavist
nedjelja , 19.02.2017.Zamišljeni, šećemo ulicom.
Susjedov travnjak privuče našu pozornost.
(livescience.com)
Zabljesne nas njegovo zelenilo.
Umjesto da uživamo u ljepoti travnjaka i činjenici da isti doprinosi ljepoti ulice u cjelini, može se dogoditi da se u nama javi neko nezadovoljstvo. Ogorčenost.
Više ne gledamo susjeda istim očima. Možemo ga početi i ismijavati. Sabotirati. Širiti ružne glasine o njemu. Izgubio je naše simpatije i postao netko mrzak. Priželjkujemo mu gadnu sušu ili poplavu i pakosno se smijemo kada ugledamo da mu je unukov bazen, na komadiću travnjaka na kojem je stajao, uništio svu travu. Veselo trčimo partneru prenijeti „dobre vijesti“, smijući se kao Mordana u emisiji „Hugo“.
Misao „Netko drugi ima nešto što ja želim“ izazove lavinu...
Nezadovoljstvo. Ogorčenost. Netrpeljivost. Sabotiranje. Sve to, različite su strane jednog novčića. Emocije, koja se, potpuno nepozvana, ušuljala u naš život. Sve to, aspekti su zavisti.
Pitanje koje se ovdje nameće jest: Što nas sprječava da svoj travnjak učinimo takvim ili još boljim?
Neoboriva istina je, susjed je u njega uložio mnogo više truda i vremena, nego li smo mi poklonili uređivanju svoga. O.K., možda ima i malo bolju zemlju. Super ženu koja mu pomaže u uređenju.
O.K., ali... Što nas sprječava da se odselimo na parcelu s boljom zemljom ili popravimo kvalitetu postojeće, odvojimo svoje vrijeme, bacimo se na uređivanje travnjaka i zamolimo nekoga da nam u tome pomogne?
Odgovor je u FOKUSU. Mi smo odabrali ne uređivati travnjak, a svoje resurse (vrijeme, trud, pažnju, ljubav, novac...) uložili smo u druge aktivnosti: besposličarenje, odmor, pisanje, učenje, posao, odnos s parnerom...
Zašto bismo onda zavidjeli susjedu?
(pinterest)
U tom slučaju, očito je da jako dobro znamo što su naši prioriteti, a predivan travnjak nije jedan od njih.
Htjeli biste taj zeleni travnjak, ali ne želite ga dovoljno. Ne želite ga dovoljno da biste svoju pažnju, vrijeme, novac, što god, uložili u uređivanje istoga.
Ako uzaludno ne rasipavamo svoje resurse, ako radimo ono što volimo i slijedimo svoj put, u našem životu nema mjesta zavisti. Mi nismo žrtve. Sami odabiremo kako ćemo živjeti, u što ćemo ulagati, kome i čemu ćemo pokloniti svoje vrijeme...
Gdje prestaje zadovoljstvo sobom i vlastitim životom, počinje zavist.
Zavist miče fokus sa svega onoga što u datom trenutku imamo i stavlja ga na sve ono što nemamo, a željeli bismo imati. Kao takva, potencira osjecaj osobnog nezadovoljstva, smanjuje (ionako nisko) samopoštovanje i ne ostavlja mjesta zahvalnosti.
Koliko bi logičnije i zdravije bilo da energiju koju rasipavamo zahvaljujući zavisti, transformiramo u energiju zahvalnosti za sve ono što imamo?
Nekada nam se može činiti da nemamo na čemu biti zahvalni, ali u tom slučaju vjerojatno zanemarujemo upravo one najbitnije stvari koje uzimamo „zdravo za gotovo“.
Uvijek postoji nešto na čemu možemo biti zahvalni.
Uvijek postoji nešto čemu se možemo radovati.
Što kada biste prestali trčati za egom nametnutim postignućima i rekli: „Danas sam se probudio, to znači da sam još uvijek živ.“ Obzirom da sam živ, danas imam mogućnost urediti travnjak, upisati fakultet, nazvati Mirjanu i reći joj da ju volim. Danas imam mogućnost početi ŽIVJETI SVOJ SAN.
(womenoffaith.com)
Ponovno, samo je fokus taj koji čini razliku između zavisti i pokretačke energije koja nas navodi na postizanje vlastitog uspjeha i samoaktualizaciju.
Ništa nas, osim nas samih, ne sprječava da počnemo živjeti svoj san.
Dok nisam počela raditi ono što volim, dok nisam počela živjeti život kakav želim, zavist mi je znala biti gorkim suputnikom. U trenutku kada sam shvatila da sama kreiram svoj život i sve ono što imam (pa i nemam), isčeznula je i ustupila svoje mjesto ljubavi i zadovoljstvu.
Zašto bi tuđi uspjeh značio moj neuspjeh?
Zašto bi tuđa vrijednost umanjivala moju vrijednost?
Svi smo dio ove malene planete, djela i postignuća pojedinaca doprinose općoj dobrobiti i kreaciji u cjelini. Svojom energijom, svojim životom utječemo na formiranje kolektivne svijesti. Imamo priliku biti kreatorom. Pozitivnim primjerom.
Zašto bi znanje, novac, sreća, uspjeh onog drugog značila da ćemo mi podbaciti?
Zašto bismo mislili da njegov uspjeh, njegova sreća, na neki način ugrožava nas?
Zato što sami mislimo da ne možemo postići isto.
Zato što nismo svjesni vlastite energije i činjenice da kreacija nema granica.
Kada bismo stali na kraj suparništvu i počeli raditi na prijateljstvu, kada bismo razmjenjivali, pomagali i dijelili, zamislite koliko više bismo imali.
Kreirali bismo hrpu novih, sveobuhvatni stvari, uživali u različitostima, bacili novo svjetlo na stvari, razvijali se.. Jedan i jedan, a svaki za sebe ispunjen i cjelovit, čine poseban dva. Čine neku zasebnu dimenziju. Više glava ima više znanja nego jedna, a one zajedno formiraju novu perspektivu i neku novu snagu.
Ujedinjenjem naše snage i mogućnosti rastu.
(hubpages.com)
Hvala svima na čitanju.
Želim Vam predivan dan!
P.S. S ciljem olakšavanja daljnje razmjene svojih umotvorina, pokrenula sam i Facebook stranicu Giving is receiving, dostupnu na linku https://www.facebook.com/Anaconsciousness/.
komentiraj (13) * ispiši * #
Značajan i predivan i, kao takav, dio Svemira.
subota , 11.02.2017.
(technocrazed.com)
Ponekad je potrebno samo zastati, duboko udahnuti i osvjestiti da si samo mali, ali značajni dio nečeg punog većeg od sebe.
Svi problemi rasplinju se pred ljepotom, veličinom i nevjerojatnošću svega onoga što jest, svega onoga što je bilo i svega onoga što će biti.
Sadašnjost... Sadašnjost je jedino što imamo.
Vrijeme, ono kakvo poznajemo, kakvom robujemo i ono kojim mjerimo sve, u stvari je samo ILUZIJA.
Kao takvo ne postoji nigdje drugdje osim u našim glavama i ovom našem malom komadiću Svemira zvanom Zemlja.
Dio si nečeg puno većeg od sebe: snage koja brine, (su)osjeća i prihvaća, svjesna tvoje snage i važnosti.
Tvoje tijelo, ova Zemlja, sve ono što poznaješ, samo su manifestacija materijalnog svijeta, koji čini samo jednu malu, vidljivu razinu svega što egzistira... Kada to osvijestiš, preostaje ti samo otpustiti i dopustiti svemu da se dogodi. Jer znaš da će se dogoditi u pravi trenutak i s pravim razlogom.
Ne postoji negativno. Događaje negativnim čini naša percepcija, a ona je dio našeg uma, našeg ega i kao takva utopljena u moru negativnih misli, tuga, boli i (pra)starih iskustava koja smo proživjeli dok smo bila nesvjesni i zatrovani negativnim uvjerenjima, koje su nam nametnuli nesvjesni drugi, a koje sada uporno i nesvrsihodno prežvakavamo.
Postoji samo NEOPHODNO. Postoji samo ono potrebno.
Sva bol koju osjećaš samo je očajnički plač tvoje duše koja ti, kroz emocije, jedinim jezikom koji poznaje, poručuje: Ne možeš biti dalje od istine. Ja te volim. Ja te prihvaćam.
Mržnja prema sebi i krivnja ono su što nas truje, a zapravo su iluzija, projekcija našeg uma.
Naša duša voli i cijeni sve ono što mi jesmo. Naš um i naše tijelo omogućavaju joj da egzistira na ovoj materijalnoj razini.
Bez fizičkog, ona ne bi mogla opstati na Zemlji, a upravo joj je boravak ovdje potreban iz nekog razloga kojeg ti nisi u stanju vidjeti, a nisi u stanju vidjeti dok god se koristiš samo očima i umom jer su oni dio tvoje percepcije, koja je ono što te čini slijepim. Naše znanje i naš um su ograničeni, nije lako spoznati nešto veće od sebe. Nije lako spoznati takvu inteligenciju i kreaciju, barem dok ne znamo kako gledati.
Tu smo s razlogom. Sve ono što prolazimo, prolazimo s razlogom. To je jedina iskrena istina. Sve ostalo što vjerujemo i mislimo da znamo, zapravo su laži i projekcije našeg uma.
Ne možemo materijalnim cijeliti nematerijalno.
Ljubav i prihvaćanje jedino su što nas može iscijeliti.
I za kraj...
Jedna meni divna osoba rekla je: "Kad se sve materijalno ruši, znaš da slijediš put svoje duše."
Luduj, prkosi, moli, voli.
Slijedi svoj put. Prihvati sve ono na što nailaziš.
Oznake: filozofija, ljubav, duhovno putovanje, prihvaćanje, teškoće
komentiraj (3) * ispiši * #