Marketing
Je li Samoborski fašnik izgubio svoj duh?
Jučer sam bila na fašniku.
Samoborskom, originale.
Naviru mi sjećanja iz djetinjstva, kad su me još kao malu curicu starci vodili tamo.
Sjećam se oštrih kritika na postojeće društveno stanje, zapakiranih u slatkorječive izraze i/ili ironiju.
Sjećam se maski posvuda. Veliki i mali, nasmijanih lica, hodaju uokolo.
Sjećam se, sve je mirisalo na krafne.
Sa svojim krupnim, dječjim očima, znatiželjno sam promatrala tu maškaranu ludnicu i uživala u svakom trenutku. Doživljaje bi prepričavala svima.
Do iduće godine.
Do idućeg fašnika.
(Sraka; www.tz-samobor.hr)
Danas ih, s nekakvom gorčinom, prepričavam vama.
Navukli smo svoje improvizirane kostime i namaškarali se.
Čak smo i najneopuštenijeg člana nagovorili bar na vještičji šešir.
Došli smo tamo, prepuni onih dječjih očekivanja, svako s nekom svojom pričom.
Došli smo tamo i bili jedni od rijetkih maski na karnevalu, uz čast divnim izuzecima koji su nam, svojim kreativnim maskicama i osmjesima, mamili osmijeh na lice.
Ljudi šeću, razgledavaju, tamo su, iako većina uopće nije maskirana.
Već sam, po dolasku, imala sam čast sresti jednu sasvim sporednu figuru iz srednje škole, koja mi se, obučena po najnovijoj modi, posprdno nasmijala kada me ugledala kako izigravam vilu.
Vidjela sam hrpu mlađih i starijih žena u štiklama i ekskluzivnim haljinama, koje su, čini se, izašle samo zato jer je vani nekakava "gužvica", a one bi se rado pokazale. Samoborski fašnik postao je zagrebačkom špicom.
Djeca, od samo nekoliko godina, u pratnji roditelja, nemaskirana, zaleđenih izraza lica, perfektna, kao i oni. Djeca koja ne znaju kako biti djecom.
Jednostavno se ne mogu oteti dojmu da se nešto izgubilo.
Izgubilo se ono nešto dječje i vedro. Izgubilo se ono spontano, opušteno.
Izgubilo se ono pravo, ono što fašnik čini fašnikom.
Je li Samoborski fašnik izgubio svoj duh?
Čini se kako je postalo sramotno nositi masku na maškarama.
Maskirati se, više ne znači ponašati se u skladu sa očekivanjima. Sada postaješ čudan, devijantan.
Ja kao ja, ne mogu, a da ne postavim pitanje: ZAŠTO?
Čini se kako odgovor treba tražiti u strahu.
Strahu ljudi od izlaska iz zone komfora iako za to, barem ovih nekoliko, maškaranih dana imaju dozvolu.
Strahu od igranja uloga, iako ih igramo svakim danom: doma, na poslu, na fakultetu...
Strahu od od odstupanja od onog očekivanog i savršenog JA. Onog JA kojeg svakodnevno igram, onog JA kakvim želim da me vide i prihvate drugi. Uštogljeno izigravanje neke profinjenosti.
Možda se ljudi više ne znaju zabavljati?
Preplavljeni lošim vijestima i životnim problemima, gube onu životnu energiju i vedrinu?
Možda samo prečesto zaboravimo ono dječje u sebi.
(The real trouble; quotefancy.com)
Potreba za zabavom jedna je od temeljnih potreba, čije je ispunjenje važno za sretan život.
Jesmo li fer prema sebi ako si uskraćujemo zadovoljavanje iste?
Kako bismo mogli biti produktivni i ozbiljni, moramo s vremena na vrijeme biti opušteni i šašavi.
Nazovite me Petrom Panom naših dana, ali zaista mislim da od djece možemo puno toga naučiti.
Čini mi se kako je zadržavanje one dječje opuštenosti, zaigranosti i vedrine nešto što nam je potrebno kako bismo ostali mentalno zdravi u ovom svijetu, kojeg nam se često prezentira i kojeg nerijetko i sami vidimo kao izrazito negativnog.
(Learn from your child; quotesgram.com)
***
Moram nadodati, poslije smo navratili i na neku svirku u jednom zagrebačkom kafiću.
Ne moram ni napominjati s kakvim smo se pogledima i komentarima susretali tamo, obzirom na naše samoborsko iskustvo.
Nisam bila ni svjesna da će stavljanje maske postati jednim zanimljivim, sociološkim eksperimentom.
Bila sam ona drugačija, ona neukalupljena, neshvatljiva. I prema meni nisu bili blagonakloni.
Tu mi se nameće još jedno pitanje. Koliko smo uistinu tolerantni na različitosti, a koliko se samo predstavljamo takvima?
Pjevamo li hvalospjeve o toleranciji i tome kako svatko ima pravo na svoj izbor, a onda, kada se nađemo u situaciji u kojoj opserviramo nekoga ili nešto tko na bilo koji način odstupa od očekivanog, postajemo izuzetno kritični?
(koolbadges.co.uk)
Zaključno, čini mi se, postoji bojazan kako će za nekoliko godina od fašnika ostati samo fast food štandovi.
Možda događaj postane festivalom hrane ili seoskim vašerom. Nazovite to kako hoćete, svejedno je.
Nisam pobornik tradicije. Pobornik sam odbacivanja disfunkcionalnog i zadržavanja funkcionalnog: onog što nas zabavlja, veseli, u nama budi ugodne emocije.
Mislim da je Samoborski fašnik jedno od potonjeg.
Post je objavljen 26.02.2017. u 14:15 sati.