|
Cijano bakterije:imaju prokariotsku stanicu, mogu živjeti u kolonijama i AUTOTROFNE su- sadrže klorofil i u fotosintezi proizvode cianoficejski škrob (ne pravi škrob). Pokazuju kromatksu adaptaciju-koriste različite valne dužine sunčevog spektra kod čega im se mjenja i boja. Najstariji su živuči organizmi na zemlji nađeni u slojevima 3,5 milijardi godina. S njigovom pojavom počela je proizvodnja kisika. Pionisi su vegetacije- dolaze na stijenama i drugim podlogama stvarajuči uvjete za život drugih biljaka. Vežu se atmosferski dušik(kojeg će koristi druge biljke) iz zraka također uzimaju CO2 a iza okoliša vodu. Uzrokuju cvjetanje mora zbog snažnog razmnožavanja u toplim ljetnim mjesecima.
Usporedba biljne i životinjske stanice
Obje vrste stanica su slično građene, ali je biljna specializirana za proces fotosinteze.
Životinjska stanica – 1) plazmatska membrana, 2) citoplazma ( sa organemila – postoji centrosom ( od 2 centriola), 3) jezgra.
Biljna stanica – 1) Plazmatska membrana, 2) citoplazma, 3) jezgra, 4) stanična stijenka – od celuloze koja štiti stanicu i daje joj čvrstoću, 5) Splastidi ( kloroplasti, komoplasti, leukoplasti), 6) Velika Vakuola- sadrži otopinu rezervnih ili otpadnih tvari
Građa eukariotske stanice
1)STANIČNA MEMBRANA a) Građa membrane
Lipoproteinska-građena je od molekula lipida i proteina obavija stanicu ali i sve organele.
Molekula Fosfolipida – amfipatska molekula
Ima: glavica ( hidrofilna) – uklopiti će se dobro u vodi, repovi ( hidrofobni) boje se vode
U membranu lipidi čine dvosloj:1. sloj, 2. sloj
Proteinisu umetnuti u dvosloj lipida: stari model- model sendviča- dvosloj lipida nalazi se izmeđi 2 sloja proteine.
Novi model ili model tekućeg mozaika- proteini su umetnuti u dvosloj lipida( integralni proteini) ili su na rubovima ) periferni proteini.
Membrana može imati i UGLJKOHIDRATE. Proteini su odgovorni za funkciju membrane, lipidi za građi, a ugljikohidrati za prepoznavanje. Hipertonična otopina je otopina kojai ma veću koncetraciju otopljenih tvari u odnosu na neku drugu otopinu. Hopotonična otopina ima manju koncentraciju otopljenih tvari u odnosu na neku drugu. Izotonične otopine imaju jednaku kondentraciju.
Ne sadrže sve membrane ugljikohidrate
b)funkcija stanične membrane
Stanična membrana služi za propuštanje tvari, ali neke propušta lako, neke teže, a neke uopće ne propušta. Kažemo da je probirno ili selektivno propusna tj. Polupropusna ili sempermeabilna. Tvari kroz membranu mogu prolaziti na 3 načina: 1) pasivno difuzija i olakšana difuzija, 2) aktivno ( aktivan prijenos), 3) endicotozom. Difuzija je kretanje čestica među drugim česticama iz veće koncentracije u manju ( čestice se kreću zbog kinetičke energije koju imaju=). Stanica za to ne troši vlastitu energiju. Tako prolaze male molekule, CO2 i H20. Ako se difuzija odvija preko propusne membrane, proces se zove dijaliza. Olakšama difuzije je proces prolaženja tvari iz veće koncentracije u manju preko membrane, ali na određenim mjestica gdje su ugrađeni posebni prenositelji npr. Bjelančevine. Tako prolaze veće molekule npr. Glukoza i aminokiseline. Aktivan prijenos je kretanje tvari iz manje koncentracije u veću ( Uzbrdo ) pri ćemu je potrebno uložiti energiju. Energiju daje ATP-a. Na ovaj način prolaze IONI. NPR. Poznata je Na-K crpka koja izbacuje natrij iz stanice, a kalij u stanicu.
Endocitoza
To je način ulaženjavelikih molekula i mikroorganizama u stanicu. Izbacivanje tvari iz stanice zove se egzocitoza. Pomoću endocitoze leukociti uništavaju bakterije i tu je način na koji se hrani ameba.
Stanična jezgra
( lat. Nucleus ili karyon. – grč) – organel koji se vidi svjetlosnim mikroskopom. Otkio ju je robert brown 1831 godine. Okrugla je veličine 5-10 mikrometara i NAJVEĆI je organel u stanici. Obavijena je sa jednom ili dvije lipoproteinske membrane. Ima pore( na mjestu gdje se spajaju dvije jezgrine membrane i služe za prolaženje tvari). Ispod membrane je kromatin – tvar izgrađena od DNA i bjelančevina. Iz kromotina za vrijeme diobe nastaju tjelešca-kromosomi. Broj kromosoma je karatkerističan za vrstu. Eritrociti sisavaca nemaju jezgru. U jezgri je smještena nasljedna tvar, tj molekula DNA ( to je utvrdio Avery na temelju Griffithovog pokusa). U jezgri postoje jedna ili dvije jezgrice(nukleolusi). Tu se nalaze geni za sinteru rRNA a također se nakupljaju proteini koji izgrađuju ribosome a nastali su u citoplazmi
Endoplazmatska mrežica(endoplazmatski retikulum) – ER
Ne vidi se svjetlosnim mikroskopom. To je sustav kanalića i cijevića u citoplazmi koje su omeđene lipoproteinskim membranama. Obuhvaća i vanjsku jezgrinu membranu. Može biti: a) glatki- nema ribosome, b) hrapavi – postoje ribosomi. Funkcija : služi za prolaženje tvari, sintezu bjewlančevina ( obilno je razvijen u žlijezdanim stanicama) negdje se bjelančevina izlučuju iz stanice a neke ostaju u šupljinama ( cisternama ) ER.
Odgovoraj je za sintezu membranskih lipida. ( sadrže enzime za tu sintezu). Razgrađuju razne otrove. U mušičnim stanicama zove se sakroplazmatski terikulum. Regulira mišičnu kontrakciju i održava koncentraciju kalcija.
Golgijevo tijelo
Ne vidi se svjetlosnim mikroskopom.
To je sustav plosnatih vrećica- cisterni omeđenih membranama. One se međusobno naslagane jedna na drugu i čine diktiosom. Cisterne su na rubovima proširene i od njih se odvajaju mjehurići obavijeni membranom. Mjehuriči mogu biti: a ) mjehuriči za izlučivanje, b) probavni mjehuriči- lizosomi- sadrže enzime koji omogućuju razgradnju molekula ili mikrioorganizama koji u stanicu uđu fagocitozom.
Membrana lizoseoma mora biti cjelovita jer bi enzimi u suprotnom mogli razgraditi cijelu stanicu ( na tom se principu ztasnica proces starenja). Funkcija a) u njega dolaze bjelančevina iz ER, tu se koncentrijaju i vežu polisaharidima i raspoređuju u mjehuriče. B) u biljnim stanicama Golgijevo tijelo sudjeluje u oblikovanju membrane i stijenke tijekom diobe. C) proizvodi mirisna eterična ulja ( kozmetnice) i ljepljivu tekučinu za hvatanje kukaca ( npr. Rosika), d) proizvodi kremenu ljušturu kod algi kremenjašica.
Mitohondrij
Vide se svjetlosnim mikroskopom. Prisutni su u svim eukariotskim stanicama. To su tjelešca obavijena sa dvostrukom lipoproteinskom membranom. Vanjska je glatka a unutarnja nabborana pa joj je povećana površina. Nabori unutrašnje membrane čine tubule ili kriste( grebene). Osnovna tvar naziva se Matriks ( matrica ) a u njoj DNA i RIBOSOMI.
FUNKCIJA
Služe za proces staničnog disanja tj. Za razgradnju tvari kod čega se oslobađa energija ( ATP). Mitohondriji se mogu dijeliti.
Ribosomi
Ne vide se svjetlosnim mikroskopom. To su sitna tjelešca smještene slobodno u citoplazmi ili vezan za membrane ER. Imaju promjer 20- 30 nanometra i vidljivi su samo elektronskim mikroskopom. Otkriveni su 1953. a nalaze se u svim stanicama. Građeni su od RNA ( nastaje u jezgrici) i od bjelančevina (nastaju u citoplazmi).
Ribosomska RNA nastaje u jezgrici, a bjelančevine u citoplazmi pa te bjelančevina na jezgrinoj ovojnici ulaze u jezgru i tamo se sa ribosomskom RNA slažu pretsdiji ribosoma te izlaze u citoplazmu. RIBOSOMI IMAJU PODJEDINICE- VELIKE I MALE: nisu obavijeni membranom. Služe za sintezu bjelančevina. Centrosom ( centrišnje tijelo) Sastoji se od 2 valjčiča ( centriola) valjčiči su od bjelančevinastih niti)
Sudjeluju u hormiranju diobenog vretena u životinjskim stanicama koje se djele. Biljne stanica ga nemaju., Jajna stanica čovjeka ga nema, ali ga dobije nakon oplodnje od spermija.
8. PLASTIDI
To su organeli karakteristicni za biljne stanice.
Proplastid (ishodisni oblik) za sve plastide: iz njega nastaju KLOROPLASTI, KROMOPLASTI i LEUKOPLASTI.
KLOROPLASTI
(slika kloroplasta; cca 4 reda)
Nalaze se u svim zelenim dijelovima biljke. To su tjelesca okrugla ili ovalna obavijena s dvije lipoproteinske membrane. U unutrasnjosti se nalaze vrecice - tilakoide u cijim se membranama nalaze biljne boje - KLOROFIL, KAROTIN i KSANTOVIL. Kup tilakoida cini granum. Sve je uronjeno u stronu (matriksonovnu tvar).
Tu se nalaze kruzna molekula DNA i ribosomi (DNA sadrzi gene za sintezu bjelancevina i RNA u kloroplastu.
Kloroplasti se mogu dijeliti, a sadrze i skrobna zrna.
Sluze za proces fotosinteze, tj proizvodnju hrane (secera) iz CO2 i H2O pomocu Sunceve energije.
KROMOPLASTI
Tjelesca koja sadrze karotene (zute, narancaste i crvene boje). Daju boju plodovima, laticama i nekom korijenju.
LEUKOPLASTI
Bezbojni plastidi i dolaze u sjemenkama, gomoljima i korijenju (u spremisnim tkivima). Sadrze skrob koji je za biljku rezervna hrana.
Nekada mogu prijeci u kromoplaste ili kloroplaste.
Podrijetlo mitohondrija i kloroplasta
(slika eukariotske stanice s mitohondrijima)
Mitohondriji su postali od endosimbiotskih aerobnih bakterija.
(opet slika)
Kloroplasti su postali od endosimbiotskih modrozelenih algi.
To je endosimbiotska teorija o podrijetlu plastida i mitohondrija.
Usporedba kloroplasta i mitohondrija:
a) oba su obavijeni s dvije membrane
b) imaju vlastitu DNA i ribosome
c) umnazaju se diobom
d) u oba nastaje ATP (fotosintezom u kloroplastima i stanicnim disanjem u mitohondrijima)
Iz knjige: Eukariotska stanica:
Stanična teorija-sva su živa bića građena od stanica(1839.) Njemački liječnik Rudolf Virchow(Rudolf Firhov) izrekao je 1855. godine tu dokazanu činjenicu rečenicom“omnis cellula ex cellula“(svaka stanica iz stanice). Izum elektronskog mikroskopa, kojemu je prethodilo otkriće valne prirode elektrone, otvorio je prozor prema svijetu staničnih ultrastrukture( ultrastrukturom nazivamo sve ono što uočavamo elektronskim mikroskopom a ne možemo razlučiti svjetosnim mikroskopom. Eukariotske stanice ili euciti su od 10 do 100 i više puta veće nego prokariotske stanice ( protociti). Hrvatski naziv za eukariotsku stanicu jest : stanica s pravom jezgrom ( grč. Eu= pravi, karyon = jezgra). Jezgra je obavijena ovojnicom i u njoj se nalazi nasljedna tvar, tj. DNA, koja je u jezgri zajedno s proteinima organizirana u kromosome. Ciojela unutrapnost eukariotske stanice membranama je pregrađena u odjeljke. Takve stanične prostore omeđene membranom i koji imaju specifičnu zadaću ( kunkciju) nazivamo staničnim organelima.
Pošto je otkriveno da je citoplazma puna membranskih pregrada i da se kroz nju povlače vrlo fine poroteinske niti( stanični kostur) naziv je promjenio smisao pa danas označuje samo polutekući sadržaj stanice u koji uronjene sve stanične strukture. Biokemičari taj tekući dio stanice koji preostaje pošto se centrifugiranjem istalože koji preostaje pošto se centrifugiranjem istalože svi organeli i ribosomi nazivaju citosolom. Vakuole postoje i u životinjskim stanicama, ali se veličinom, a dijelom i ulogom razlikuju vakuola u biljnim stanicama.
Podrijetlo eukariostke stanice
Činjenice upućuju na to da su plastidi i mitohondriji organeli koji su nekad bili samostalno prokariotski organizmi. Ti su se organizmi, nakon ulaska u preteču eukaritske stanice nakon ulaska u preteču eukariostke stanice posve prilagodili životu u njoj . Nastavili su zatim svoju evoluciju zatim svoju evoluciju zajedno sa stanicom koja ih je udomila. Njihov odnos u zajednici je simbiotski je simbiotski tj. Od obostrane koristi. Evo nekih činjenica koje govore u prilog endosimbiotskoj teoriji o evoluciji plastida i mitohondrija:1. imaju vlastitu DNA, dakle vlastite gene, 2. sadrže ribosome koji odgovaraju ribosomi prokariota, 3. sintetiziraju neke od svojih proteina ( ostali se sintetiziraju u citoplazmi, pa zatim ulaze u organele), 4. dijele se neovisno o diobi jezgra, 5. u njihovim membranama ima molekula koje nalazimo i u bakterijama, ali ne u ostalim dijelovima eukariotske stanice,6. Organizacija gena slična je organizaciji u bakterija. Tom se teorijemo ne može, na zadovoljavajući način, objasniti potpuna ovisnost tih organelao stanici. Izvan nje ne mogu se dijeliti niti mogu opstati u životu.
Endosimbiotska teorija o podrijetlu plastida i mitohondrija 1. preteča eukariotske stanice= aerobna bakterija ( ona koja pomoću kisika oksidira molekula ) endocitozom uspijeva u prokariotsku stanicu, = uvrtanjem plazmatkse membrane u unutrašnjost stanice nastala je endoplazmatska mrežica i jezgrina ovojnica = eukariotska stanica poput onih koje izgrađuju jednostanične protoksite, gljive i žiuvotinje, = eukariostka stanica biljke udomljuje endosimbionta sa sposobnošću fotosinteze ( kloroplasti). ( to je slika u udžbeniku 11.2 na strani 71.)
Dvosloj lipida. U vodenoj sredini molekule fosfolipida spontano se organiziraju tako da svoje hidrofilne krajeve izlože vodi, a hidrofobne dijelove okreću od vode i međusobno ih približavaju.
Model kojim objašnjavamo organizaciju membrana
Danas je općenito prihvaćem model tekućeg mozaika koji su 1972 godina, na osnovi svih tada poznatih činjenica, zamislili S. J. Singer i G. L. Nicolson. Prema njihovu modelu membranski lipidi čine dvosloj, a proteini su u njega uronjeni ( integralni proteini ) ili se nalaze samo na rubu membrane ( periverni proteini) . Osim lipida i proteina plazmatska membrana ( ili stanična membrana, tj. Ona koja obavija stanicu= sadrži ugljikohidrate, koji su kovalentvno vezani za proteine ili lipide, i to s vanjske strane membrane. Sve membrane ne sadrže ugljikohidrate. Lipidi su pretežno odgovorni za građiu membrane,proteini za njezino djelovanje ( funkciju) a uglkjikohidrati za označivanje i prepoznavanje stanica.
Struktura bioloških membrana: a ) elektronsko- mikroskopska snimka b9 Dva modela kojima se objaššnjava organizacija membrane : model „ sendviča“ iu model „ tekučeg mozaika „ c) nož razdvaja dva sloja lipida, d) slika rezane površine na kojoj se uočavaju kvržice potvrđuje model tekućeg mozaika – slika 12.2 na strani 73.
Sve biološke membrane podudaraju se polanom građe, a razlikuju se ovisno o funkciji, sastavom bjelančevina, lipida i ugljikohidrata. Stanična membrana neke tvari lako propušta, drge teže, a za neke je nepropusna. Membrana je probirno ( selektivno) propusna. Prolaženje tvari može biti pasivno ili aktivno. Pasivno se događa od sebe, a aktivno je onda kad je stanici energija potrebna za prenošenje tvari.
Pasivno prolaženje tvari kroz membb ranu 1. Difuzija, 2. Osmoza. 3. Olakšana difuzija
Izotonične otopine su otopine iste koncentracije. Difuzija vode kroz probirno- propusnu membranu jest osmoza, a tlak koji pri tome nastaje – osmotski tlak.
Aktivan prijenos- prijenos koji nije moguć bez rada i energije. Primjer aktivnog prijenosa je natrijeva i kalijeva crpka u stanilnoj membrani. Ona neprestano izbacuje natrijeve ione (Na+) iz stanice i Kalijeve (K+) ubacuje u nju. Taj proces je odgovoran za održavanje staničnog membrranskog potencijala. Crpku čine bjelančevine koje su ugrađene u membranu. Endocitoza- sadrža je okružen plazmatkosm membranom ulazi u stanicu, a da ne prolazi kroz membranu. Engzocitoza je izbacivanje staničnog sadržaja ( npr. Raznih izlučevina) putem membranskih mjehurića za izlulivanje ( sekretori vakuola).
Večina biooga pod pojmom staničnog organela podrazumijeva dio stanice koji je obavijen jednom ili s dvije membrane( ovojnica) i koji ima posebnu ulogu u stanici.
Jezgra je najveći i relativno lako uočiljiv stanilni organel. Prvi ju je opisao engleski botaničar Robert Brown 1831. godine.
Endoplazmatka mrežica i Golgijevo tijelo. Jezgra je obavijena ovojnicom, a vanjska membrana jezgrine ovojnice povezana je s membranama endoplazmatske mrežice. Ribosomi na citoplazmatskoj strani membrane daju zrnat izgled endoplazmatskoj mrežici. Golgijevo tijelo je naslaga manjih spljoštenih membranskih vreća.“sirovine“ ulaze u Golgijevo tijelo pomoću prijenosnih mjehuriča, a izlučuju se iz stanice sekretornim mjehurićima. Slika b) elektronskomikroskopska snimka zrnate endoplazmatske mrežice s ribosomima na citoplazmatskoj strani membrane. Trebetljike i bičevi. Trepetiljke ( cilije) i bičevi ( flagelumi) su organeli koji pokreću stanice ako su one slobodne kao mnogi jednostanični organizmi ( bičaši, papušica) i spermiji. Svaka trepetljika „usidrena“ je u BAZALNOM TIJELU koje se nalazi u citoplazmi na bazi organela. Jednaki plan građe kao i ba zalna tijela imaju centrioli, oni dolaze u paru i čine centrosom, koji ima ulogu u organizaciji diobenog vretena u životinjskim stanicama koje se dijele.
|
SRETNO!!!