Kad ništa nije sigurno,znači da je sve moguće...

nedjelja, 25.03.2007.

za vas...

Dobar dan nije uvjetovan primitkom dobrih vijesti,povoljnom bioprognozom ili sunčanim vremenom...
Uvjetovan je osjećajem unutrašnje sreće,nepomućene idile u našem unutrašnjem biću...
Ovaj dobar dan,podijelit ću s vama...svima kojima je potrebno ili kojima je potrebno malo više,upućujem vam svu pozitivnu energiju Svemira...
Za vas koji ste ljuti,umorni,nevoljeni,razočarani,izdani,očajni...upućujem svu ljubav koja postoji u meni...
Neka vas prati moja dobra misao kroz vaše svakodnevno,dragocjeno postojanje...
Samo sam vas htjela podsjetiti koliko ste važni...

Ako vaša pitanja ostaju bez odgovora,možda je to zato jer postavljate kriva pitanja...

25.03.2007. u 22:21 • 32 Komentara • Print • #

petak, 23.03.2007.

spring time...

Volim proljeće...jako. Iako spadam u onih 15% populacije koja tih nekoliko mjeseci trpi šmrcanje,kihanje,začepljen nos,suzne oči i ostale popratne divote...Ali nije u tome problem...
Dakle,osim listanja i cvjetanja u vrijeme tog divnog,jel,proljeća...izmigolje na površinu kojekakvi kukci,bube,insekti...E u tome je problem.
Iako živim u gradu i okružena sam,više manje,betonom,točno ispred moje zgrade...tik do mog prozora je prava mrcina od drveta. Lijepo je to drvo,krasno miriši,daje odličan hlad ljeti....i pravo je leglo nekih čudnih,zelenih kukaca. Naravno da nije problem u tim bubama,problem je u meni...Dobro sad,ne spadam u kategoriju onih totalno spaljenih koji se paraliziraju kad vide kukca na televiziji,ali bilo kakvo gmizanje ili letenje u mojoj neposrednoj blizini....je loše,jako loše.
Već sam ja provela psihičke pripreme za moguće uletanje onih,gore navedenih,zelenih buba u moju sobu...Ali ono što me pokosilo do temelja,paraliziralo,traumatiziralo i vjerojatno skratilo život za nekih 5 godina,zbilo se prošlog proljeća...Eto,kolika je trauma bila dok se toga još uvijek živo sjećam...
Dakle...
Kasni je bio neki sat,krevet već napravljen za spavanje,samo sam još lijeno mazala lice kremom...Osim zvuka televizije,bila je potpuna tišina...i onda nekakvo šuštanje...Prva misao mi je bila-pričinilo mi se...Nakon par trenutaka,opet...Izbečim se u polumraku i pokušavam otkriti izvor...naravno bezuspješno...Upalim svjetlo,gledam...i VIDIM GA...kako stoji na ormaru-skakavac kapitalac,da,onaj veliki kojeg na Tajlandu ili tamo negdje,jedu...A ja stojim nasred svoje sobe,prozori tek malo otvoreni,a zidovi kao da su se počeli približavati...Ja i on zajedno u tom malom prostoru...
Samo se vi smijte,meni je to bilo daleko od smješnog...ostala sam skamenjena,potpuno,100%-tno paralizirana,a srce....čudim se što nije stalo...
Da nebi bila dramatična do kraja,priča ima sretan kraj-stari je tu noć spavao u mojoj sobi i slijedećeg dana zelenog bacio van...
Sama sebi se nekad činim smješna zbog toga,hoću reći,ne bojim se mraka,ni visine...ne znam,ni šume po noći...
Ali eto,zato se uvijek pokraj mene nađe junak koji će preusmjeriti kukca na drugu stranu,daleko..daleko od mene...

Kako god bilo,znam da ja još dobro prolazim s tim strahom,ali ne znam kako žive ljudi koji imaju,npr:
Ablutofobiju - strah od pranja i kupanja
Agateofobiju - strah od ludila
Aliumfobiju - strah od češnjaka
Autofobiju - strah od samoga sebe
Deipnofobiju - strah od jedenja
Fonofobiju - strah od vlastitog glasa
Hedonofobiju - strah od osjećaja ugode
Hippopotomonstrosesquippedaliofobiju - strah od dugih riječi (za tu fobiju su mogli naći i prikladniju riječ)
Onomatofobiju- strah da ćete čuti određenu riječ
Penterafobiju - strah od punice

23.03.2007. u 15:11 • 21 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 19.03.2007.

far away from home...

Što želiš?
Zaboravi na bolji posao,novi auto,više novca.... Što stvarno želiš?
Vjerujem da misliš na sreću...Osjećaj potpune ispunjenosti,mira sa samim sobom i apsolutne bezbrižnosti jer je sve baš onako kako treba biti,onako kako ti želiš...
A što misliš da je potrebno za sreću?
Ili da preformuliram – zašto misliš da to nemaš?

Ne znam zašto sami sebi postavljamo ograničenja i stvaramo svijet u kojem je sve teško. Da li je stvar mazohističke crte u nama ili su nas sve tako učili – život je borba?!
Odbila sam se složiti s tim...kategorično,apsolutno i definitivno...

Let's pretend, just for today,
all day long, throughout our every thought and decision, that life is easy, that everyone means well, and that time is on our side. OK?

And let's pretend that we are loved beyond belief, that magic conspires on our behalf, and that nothing can ever hurt us without our consent.
All right?

And if we like this game, we'll play tomorrow as well, and the next day, and the next, and pretty soon, it won't be a game at all, because life, for us, will become those things. Just as it's become what it is, today.

Thoughts become realities, too

Možda bi bilo lakše kad bi na trenutak zaboravio da si čovjek i sjetio se da si apsolutno savršeno biće koje je Svemir satkao oko svog malog,izdvojenog djela. I da si kao takvo apsolutno savršeno biće – svemoguć. Svemoguć u smislu kreiranja vlastitog života. Nije li,uostalom,lakše vjerovati u nešto takvo i živjeti u uvjerenju da to što želiš već imaš...jedino što moraš napraviti jest – duboko i bezuvjetno vjerovati u to...
I kada to uvjerenje postane svakodnevno,kada postane dio života-gle ironije,vidjet ćeš da je sreća cijelo vrijeme bila u tebi...samo si gledao na krivu stranu...

Zašto ne početi živjeti život kakav si do sada samo zamišljao...

Here's the thing.
It - whatever “it” is for you,
relationships, money, life - will never, ever, be easy... until you first begin thinking of “it” as easy.

19.03.2007. u 21:41 • 21 Komentara • Print • #

četvrtak, 15.03.2007.

testing,testing,1,2,3...

Pričalo se dosta ovih dana u mojim krugovima o psihotestovima koji su praksa prilikom zapošljavanja...Tako sam se ja sjetila nečeg sličnog,čime sam davnih dana zabavljala prijatelje. Iznenađujuće je to što,iako se čini kao puka zabava,otkriva više nego što se može zamisliti....naravno,pod pretpostavkom da se iskreno odgovara.
Kako konačni rezultat daje sliku naše osobnosti,mogla bih uvod zaključiti riječima – ne možemo pobjeći sami od sebe...
Ako vas je ovo dovoljno zainteresiralo,onda možete dalje čitati upute za rješavanje....

Neće vam trebati papir i olovka već samo malo koncentracije i oko 5 minuta vremena.
Trebam još samo napomenuti da je u cjelokupnom testu zapravo najvažnije dobro interpretirati dobivene odgovore. Pokušat ću dati što detaljnija objašnjenja,ali ćete se i sami morati malo potruditi i otkriti neka skrivena značenja...

Pa da počnemo...Uzmite vremena koliko vam treba za vizualizaciju traženog lika. Što više pažnje posvetite detaljima,lakša će vam biti interpretacija.

1. Zamislite pustinju. Samo pjesak i nebo,nigdje ništa...

2. U toj istoj pustinji,sada zamislite kocku.

Dobro pogledajte kakva je. Kakve površine,da li je zatrpana pijeskom ili ne,ima li
nešto na njoj...

3. Sada zamislite ljestve.

Obratite pažnju na detalje i u kojem odnosu su prema kocki – da li su blizu
nje,daleko...

4. Zamislite konja.

Kakav je? Da li stoji ili trči,gdje je u odnosu na ljestve i kocku?

5. Zamislite oluju koja pogodi pustinju u kojoj su kocka,ljestve i konj.

Što se sa svim tim stvarima dogodilo nakon što je oluja prošla?

Tumačenje:

A) Kocka – ste vi. Označava vaš karakter i psihičko stanje. Npr. ako ste zamislili kocku tipa one za čovječe ne ljuti se,to pokazuje vaš prevrtljiv karakter ili česte promjene raspoloženja (jer nikad se ne zna koji će broj kocka pokazati pa analogno tome,nikad se kod vas ne zna kakvog ćete raspoloženja biti taj dan).
Bitno je i samo stanje kocke,da li je oronula ili izgrebana,nova...to je vaše psihičko stanje.
B) Ljestve – su vaši prijatelji. Ukoliko su bile blizu kocke ili nasloljeni na nju,znači da su vam dobar oslonac i prilično privrženi.
C) Konj – je partner (ne želim da se ovo shvati doslovno!). Odnos sa kockom i ljestvama se interpretira kao B. A stanje u kojem je konj bio (živahan,miran...),govori o tome kakav tip muškarca/žene vam odgovara.

i konačno....

D) Oluja – su problemi. Stanje u kojem su bili kocka,ljestve i konj pokazuje što se događa s vama,vašim partnerom i prijateljima kada se nađete u problemima...

To bi bilo to,možda ste otkrili nešto novo o sebi,možda ne...Kako god,podsvjest se neda prevariti...

15.03.2007. u 18:20 • 26 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 12.03.2007.

čovjek na djelu...

Slučajno (ili možda ipak ne?!) zalutala sam do jednog bloga gdje se čovjek raspisao o robotima... Sad se već može zaključiti da će u tom smjeru ići moje današnje pisanje...
Pa,pitala sam se nešto ovako-što bi mi bili kada ne bi imali osjećaje,ali bi još uvijek imali svijest o sebi?
I onda,da znamo da osjećaji postoje,svi redom-od mržnje,straha,boli,ljubavi...kako bi takva svijest mogla pojmiti nešto što se na racionalan način ne može definirati? I što je najvažnije-da li bi nam išta nedostajalo?
Ne znam tko je točno rekao da ništa nije dobro i ništa nije loše već je sve stvar usporedbe...Dakle,vjerojatno u nekakvom samotnom egzistiranju,takvim bićima možda i ne bi bilo loše,ali kada bi među njih zalutao koji „staromodni“ čovjek koji zaplače kad izgubi nekog dragog ili se nasmije na vic ili uzdahne kad vidi neko prirodno remek djelo-da li bi poželjeli biti kao on?
Da li bi mislili da su oni lošiji?
Koliko god teško bilo zamisliti se sa takvom svijesti,ah da...pokušala sam...
I tako sam sjela na klupicu i gledala ljude...i isključila emocije...bila u nekom novom stanju svijesti (tako sam si ja to barem strogo sugerirala).
Prolazila su lica...prosjaka,bakica,pubertetlija,poslovnjaka...izmjenjivali se žalosni pogledi,oni zamišljeni pa-sve mi je ravno do Mađarske- pogledi...i onda je naletio neki ljubavni parić...Dakle,držanje za ruke,smijuljenje i sve ostalo što ide u tom paketu...Nije da sam prvi put vidjela tako nešto,ali sam prvi put VIDJELA. Život u pokretu,utjelovljenje onog čistog u nama,pokretačku snagu,mikrosvemir...vidjela sam čovjeka u svom najdivnijem izdanju...
Zaključak bi bio otprilike ovakav:
- s vremena na vrijeme dobro čini dovođenje u stanje neke druge svijesti smijeh
- vjerujem da bića bez emocija,kada bi vidjeli čovjeka na djelu,ne bi se,doduše,osjećali loše,ali bi sigurno mislili da su lošiji od nas...

*******************************

Morala sam napisati ovaj dodatak jer nisam očekivala da će većina ljudi promašiti - misao vodilju - ovog teksta. Možda se nisam baš dobro izrazila,uostalom,ionako je sve stvar osobne interpretacije...
Način na koji ćemo nešto shvatiti govori o nama samima,jel? Tako vas ja,valjda,upoznajem...
U svakom slučaju,hvala što dijelite svoje misli sa mnom,bez obzira pogodili vi - što je autor htio reći - ili ne wink

12.03.2007. u 23:06 • 23 Komentara • Print • #

subota, 10.03.2007.

krafne...

Razočarat ću gurmane,ali ovo nije esej o kolačima...Neću pisati o receptima niti o nekim tajnim sastojcima...
Pisat ću samo o jednom divnom,kratkom trenutku neopisive sreće...

Kad sam bila mala,na pitanje-reci mi nešto o mami-odgovarala bih više-manje uvijek isto...moja mama je najljepša na svijetu i najbolje kuha...
Današnji odgovor,u malo opširnijem obliku,ostao bi isti...
U razdoblju oporavljanja od iscrpljujućih terapija,njezina kuhanja su se prorijedila...kolače je pekla davno,jako davno....
I koliko god se ja trudila nadomjestiti njezinu odsutnost u kuhinji,nisam mogla nadomjestiti onaj poseban okus...kakav ima samo majčin ručak,večera,kolač...
Ali kad nešto nestane,prestaneš o tome i razmišljati nakon nekog vremena...i praznine na kraju skoro da i nema...
I onda jučer....ulazim u kuhinju,majka u pregači,sa zdjelom i kuhačom u krilu...radi tjesto za krafne...
Sigurno sam ostala paralizirana od iznenađenja jer me sa smješkom pogledala i rekla: Ajde,kao da me prvi put vidiš u ovom izdanju...znam da nisam dugo,ali...
I tako,moja majka je nakon dugo vremena ispekla kolač,krafne da budem preciznija...
Da napomenem da nikada do sada,niti jedan kolač nije imao tako dobar okus...a ja ne znam kad sam zadnji put bila toliko sretna...
Ta žena mi nije samo dala život,ona kao da mi ga ponovo otkriva....

10.03.2007. u 00:38 • 21 Komentara • Print • #

srijeda, 07.03.2007.

vidjelac u nama...

„Vaše oko daje život svemu što vidi...“

One najdivnije i najvažnije stvari,toliko su očite i ,zapravo,toliko jednostavne da ih ne primjećujemo. Ne znam od kud shvaćanje da najviše životne istine moraju biti strašno komplicirane i shvatljive tek nekolicini...npr. nekim starim jogijima koji meditiraju 50 godina i hrane se sunčevom svjetlošću i sličnim bićima...Ona božanska iskra oko koje egzistiramo-i ti stari jogiji i ja i vi,potpuno je ista...Tako vjerujem da smo svu mudrost koju trebamo i sve odgovore za kojima tragamo dobili već rođenjem...Ta mala božanska iskra,taj vidjelac u nama čeka da bude otkriven da bi nam mogao obrisati suze,reći da će sve biti u redu i da sve za čim smo cijeli život tragali imamo sad,u ovom trenutku...
Da li ste se ikad pitali,tko gleda iza vaših očiju? Tko je iza vašeg ega,vaših povreda,vaše prošlosti...iza slike o vama samima? Da li ste ikad probali gledati svijet tim drugim,“unutrašnjim“ očima?
Te „unutrašnje“ oči su oči našeg vidioca,našeg čistog,predivnog,pravog „ja“...Tim očima smo gledali prije nego smo počeli prošlost vući u svoju sadašnjost i prije nego smo stvorili ego koji se može povrijediti....prije nego smo sami storili imaginarnu sliku o sebi i konačno počeli vjerovati u tu iluziju da nismo dovoljno dobri ili pametni ili savršeni.....
Ako smo na nešto zaboravili,ne znači da to i ne postoji...

„Svoju bezazlenost ćete ponovo spoznati kad budete mogli vidjeti ljubav kako diše u svakom zrncu stvorenog svijeta.“
(D.Chopra: Put čarobnjaka)

Vaš vidjelac čeka da ga otkrijete i da počnete gledati njegovim očima...

07.03.2007. u 15:47 • 18 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 05.03.2007.

treba nam.....humor,naime

Ne znam kako vama,ali meni bi danas dobro došlo malo smijeha pa onda,rekoh,da podijelim i s vama jednu od meni dražih pričica...

Kako ispeći prase?
Korak po korak uputstvo za pečenje praseta (za rođendane i druga slavlja)

Kupite prase.
Popijte jednu rakiju.
Stavite prase u pećnicu.
Popijte još dvije rakije.
Stavite celzijusa na 375 pećnica.
Popijte još 3 rakije čašice.
Uključite pećnicu.
Rakijte još 4 čašice.
Prenite okrase. Rakijte bocu još jednu.
Povi pilo na prase.
Čašite još sipaj rakije jednu.
Pecite rakiju još 4 sata.
Izvadite pećnicu iz praseta.
Ohladite da se prase sačeka.
Uzmite rakije još bocu jednu.
Isprasite sjece.
Stolirajte na servis.
Bogolite se mogu.

Dobar tek!

05.03.2007. u 16:13 • 8 Komentara • Print • #

subota, 03.03.2007.

oda bivšem kvartu...

Danas je mojima bila godišnjica braka...Pa su se tako malo prisjećali svojih zajedničkih početaka,svojeg prvog stana...mojeg prvog stana...i tako me uhvatila neka nostalgija...Prošlo je već 20 godina otkako smo se preselili. Iako u to vrijeme još nisam išla niti u školu,nevjerojatno je kako ne mogu zaboraviti to sretno vrijeme provedeno u Zapruđu...Da,moj nikad prežaljeni kvart...
Još i danas se sjetim petkova i reda pred Duhanom za Večernji list...onda smo otac i ja dogegali do "Šipca" gdje sam guštala ćevape dok je on čitao novine...i svih onih ljeta kad sam urlala majci na 6 kat da mi baci "dinare" za sladoled.
Jednog proljeća,u obližnjem grmu je bila prava najezda bubamara....moje društvance i ja smo se osjećali kao da smo otkrili Eldorado...nitko nas nije mogao razuvjeriti da je to turbo-extra-velika sreća...Mislim da je u tom vjerovanju i bilo nešto...
Pa da ne zaboravim dobri,stari "Kraš" koji još uvijek radi i kako mi je drago zbog toga...Mogli su otvoriti još jedan koliko smo love tamo ostavili...
Kako pjesma kaže-bila sam stvarno sretno dijete...
Ne znam što se u međuvremenu dogodilo,ali odavno nisam vidjela djecu kako trče po blatu i "traže blago",ne čuje se više zaigranih dječjih glasova,ne vidim jurnjave s biciklima i dekice u parku...barem ne ni približno toliko kao prije...
Naravno da nije sve tako crno,odselila sam se tek 10-ak minuta cipelcugom od Pruđa...pa i 20 godina poslije ostavim love u Krašu i licnem sladoled kod Šipija...

03.03.2007. u 17:59 • 13 Komentara • Print • #

četvrtak, 01.03.2007.

osobna legenda (kako bi Coelho rekao)...

Ne vjerujem osobito u sudbinu,barem ne u onom dijelu da nam je sve unaprijed određeno i da ne postoji kontrola nad vlastitim životom. Naravno,neke stvari su vjerojatno „zapisane u zvijezdama“ – mjesto u kojem ćemo se roditi,koliko ćemo dugo živjeti,ljudi koje ćemo sretati....i mislim da je to otprilike to. Svakodnevni izbori koje radimo,mjenjaju ostatak našeg života. Da ne govorim o načinu na koji ćemo iskoristiti pružene prilike ili o tome kako ćemo se ponašati prema ljudima koje srećemo i s kojima živimo. Cijela ta koncepcija mi se čini prilično optimističnom...jer nam ne treba osobita pomoć da stvorimo život kakav želimo živjeti. Sve se svodi na našu volju i vjeru u samoga sebe,koliko god se nešto nemogućim činilo...Znam da zvuči kao klišej,ali to se,barem kod mene,pokazalo potpuno točnim. Vjerujem da rođenjem dobijemo nešto što nam olakšava shvaćanje pojma sudbine ili jednostavno olakšava naše kratko življenje...a to je uloga našeg postojanja (ili osobna legenda,kako je striček Coelho to ljepše rekao). Sigurna sam da u svakom trenutku kad se osjećamo ispunjeni i sretni zbog nečega što samo napravili ili zbog nečega što radimo,ostvarujemo ono zbog čega smo rođeni...Svatko posjeduje to unutrašnje znanje i dovoljan poticaj da ide u pravom smjeru,ali negdje se na tom putu počnemo gubiti...radimo kompromise zbog drugih i počnemo vjerovati da ono što mi želimo,možda i nije toliko važno...ili može čekati...ili je teško za ostvariti pa povjerujemo da je nemoguće...I tako napravimo najgoru od svih izdaja - izdamo sami sebe. Mislim da nema dovoljno dobrog izgovora za isprazno životarenje,jer kad radimo ispravne izbore i donosimo dobre odluke i bez posebnog napora,sve ostalo nekako liježe na svoje mjesto...Ne kažem da je to uvijek lako,ali nije nemoguće...
Bez obzira na našu individualnost,vjerujem da nam je svima ipak u jednom dijelu dodjeljena ista uloga – dijeliti ljubav i razumijevanje prema drugima koji,kao i mi,proživljavaju osobne borbe i traže vlastiti put...

„S obzirom da izbacivši iz sebe svu mržnju,
Duša ponovo stječe prvobitnu nevinost
I spoznaje napokon da je samoj sebi radost,
Samoj sebi mir,samoj sebi strah,
I da je njezina slobodna volja,volja Neba
Ona može,makar svi prijekorno zurili
I svi vjetrovi tulili
I svi mjehovi prsnuli,ipak biti sretna...“

Yeats: „Molitva za moju kćer“