Kad ništa nije sigurno,znači da je sve moguće...

subota, 24.02.2007.

the dash movie...

Nisam mogla ne podijeliti ovo s vama...
Odvojite nekoliko minuta svog vremena i pogledajte the dash movie
Ugodan vikend vam želim!

24.02.2007. u 11:24 • 11 Komentara • Print • #

srijeda, 21.02.2007.

aura... ili svi smo mi povezani...

Švrljajući malo po blogosferi,naletila sam na jedan zanimljiv blog o auri,zapravo je više bio test-kakve je boje vaša aura... Uglavnom,inspiracija za današnji post...
Dakle,energetsko polje...U svakom slučaju ljude doživljavam kao hodajuće skupine energije,pozitivne ili one manje pozitivne. Time je objašnjena i eventualna nelagoda koju osjećam u blizini nekih...ili pak osjećaj ugode i opuštenosti kod drugih...
Sasvim mi je logičan bio podatak da se dominantna boja u našoj auri može promijeniti. Jer-niti jedan energetski tijek nije statičan,a ponajmanje mi sami i naša svijest koja je sasvim poseban svemir. Svojim umom definiramo vlastitu stvarnost,promatramo dijelove svog unutrašnjeg bića,pronalazimo sebe u drugima i vezu s drugima...
Možda malo romantičarski zvučim,ali čini mi se nemogućim-u tom energetskom smislu-odijeliti od drugih...Bez obzira koliko nečija svijest razvijena bila,vjerujem da smo svi upleteni u istu mrežu.
Bez obzira bio netko "indigo dijete",osoba koja je postala "prosvjećena" kroz niz vlastiti doživljaja ili netko sasvim nesvjestan svega što nas okružuje - vjerujem da možemo učiti jedni od drugih i apsolutno sve iskoristiti kako bi vinuli svoju svijest dalje od granica ovog vidljivog svijeta...
Dakle,čini mi se da boju aure ne bi trebalo prihvatiti kao nešto što nas definitivno određuje (da,svaka boja ima svoje značenje)...
Sama činjenica da smo svakog trenutka spremni učiti i istraživati struje vlastite svijesti,čini nas svaki dan novo-definiranim čovjekom...

Na kraju,iz čiste zabave,kliknite ovdje i rješite brzi test - koje je boje vaša aura.... :)

21.02.2007. u 23:03 • 11 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 19.02.2007.

smile...

Možda vam je ovo poznato,možda nije....meni je osvanulo na mailu neki dan...uglavnom,mali odmak od metafizičkog razmišljanja smijeh
...ali ipak neka važna egzistencijalna pitanja...

Zašto ljudi naruče dupli cheeseburger, veliku porciju pomfrita I light
Coca colu???

Zašto žene ne mogu staviti maskaru zatvorenih usta?

Zašto je riječ ' skraćenica' tako dugačka?

Zašto moramo prvo kliknuti na 'start' da bismo ugasili Windowse?

Zašto se sok od limuna pravi od umjetnih dodataka, a deterdžent za suđe s
mirisom limuna od pravih limuna?

Zašto ne postoji hrana za mačke s okusom miša?

Zašto je igla koju upotrebljavaju za eutanaziju sterilna?

Sigurno ste već čuli za neuništive crne kutije u avionima... Zašto ne
proizvode čitav avion od takvog materijala?

Zašto piloti kamikaze nose kacige?

Kad zadaviš štrumpfa, kakvu boju on tad poprimi?

Kako table s natpisom 'Zabranjeno je gaziti travu' dospiju na sredinu
travnjaka?

Što je to čovjek pokušavao uraditi onog trenutka kad je otkrio da krava
daje mlijeko?

Ako je riječ u rječniku nepravilno napisana, kako ćemo to primijetiti?

Zašto Noa nije zgnječio onaj par komaraca?

Da li radnici u 'Liptonu ice tea' imaju pauzu za kavu?

Zašto se 'odvojeni' piše jednom riječju, a 'svi zajedno' s dvije odvojene?

Ako želim kupiti novi bumerang, kako da se riješim starog?

Zašto trgovine otvorene 24 sata na dan imaju brave i lokote?

19.02.2007. u 21:58 • 14 Komentara • Print • #

nedjelja, 18.02.2007.

help yourself...

Moj otac je tip osobe koju najbolje opisuje njegov moto: ako si sam pomogneš i Bog će ti pomoći. I više nego dovoljno puta je to ponovio,tako da mi je nemoguće zaboraviti...
Strašno mi je to bilo čuti sa 7,10 ili 15 godina,zvučalo mi je kao-ne želim ti pomoći jer to možeš rješiti sama...Eh,kao i u većini slučajeva kad prerasteš fazu-mrzim te i mrzim cijeli svijet i jadna sam,neshvaćena...-vidiš da riječi koje su te pratile,pratile su te s razlogom.
Naravno,sada moje samodjelovanje nema nikakve veze s Bogom već čisto s činjenicom da sam naučila pomoći si sama (baš i nisam imala izbora,jel),a ono što je najvažnije-naučila sam i kada si ne mogu pomoći i ne znam kako dalje,u blizini je odgovor koji mi treba...
Tako je bilo i danas...Kad više nisam mogla izdržati užasan osjećaj nemoći dok majku držim za ruku i govorim joj da će sutra bit puno bolje,bacila sam se na pospremanje...da ne razmišljam...o ničem...
Nevjerojatno je to što sam upravo u tom "blues" trenutku našla zapis jedne priče za koju sam mislila da je izgubljena...Podsjetila me da u svakom trenu možeš osjetiti olakšanje i mir,utjehu i naći odgovor...Samo se treba prepustiti "struji više svijesti",vjerovati da imamo sve što nam stvarno treba,a onda ćemo to i vidjeti... i moći pomoći sami sebi...
Evo i te priče,u naslovu je stajalo-za svaki put kada posumnjaš u svrhovitost...

U jednom indijanskom selu živio je mladi ratnik koji je imao predivnog i snažnog konja. Ljudi iz sela rekli su da je to sreća. - Možda - reče on.
Jednog dana,konj je pobjegao i ljudi su rekli da to nije dobro,da je nesreća. - Možda - reče ratnik.
Nakon nekog vremena,ratnikov konj se vratio i doveo sa sobom krdo predivnih,divljih konja. Svi ljudi u selu su bili radosni i rekli su mu da je to posebno velika sreća. - Možda - reče ratnik.
Ponovo je prošlo neko vrijeme i ratnikov sin je jahao njegovog konja,ali je pao i slomio nogu. Ljudi su rekli da je to velika nesreća. - Možda - reče ratnik.
Nedugo poslije toga,izbio je rat između ratnikovog plemena i onog iz susjednog sela. Mnogo hrabrih,mladih ratnika je tada poginulo,ali ne i ratnikov sin koji zbog slomljene noge nije bio pozvan u rat....

Hvala Indijancima na njihovoj mudrosti :)

18.02.2007. u 21:04 • 7 Komentara • Print • #

četvrtak, 15.02.2007.

sound of silence....

Upala sam u nekakvu "međufazu"...sve se nekako smirilo...s majkom,recimo,faks gotov prije koji mjesec,posao čeka...
I tako,razmišljam o svemu što se dogodilo u zadnjih pola godine,prošlo je tako nevjerojatno brzo,a opet se osjećam kao da sam proživjela tri života za to kratko vrijeme...
Čudno je to kako kojekakvi događaji izdefiniraju čovjeka i kad se emocije slegnu,primjećuješ dio sebe koji prije kao da nije postojao...

Ima nekakvog utješnog smisla u ovom:

Dozvolite sebi da prestanete vjerovati da je borba rješenje. U svakom trenutku,u tišini prihvatite susret sa životom. S tim će prihvaćanjem doći ogromna energija skrivena u sadašnjem trenutku,a u njoj se nalaze obilje,mir,inteligencija i stvaralaštvo.
Sve su to darovi tišine koja počiva u duhu Zemlje...

U trenutku kad sam se prestala boriti,prestao je kaos i sve se složilo na najbolji mogući način...

15.02.2007. u 00:17 • 12 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 12.02.2007.

most preko vječnosti....

"...mi smo most preko vječnosti koji se nadvija iznad mora i upušta u pustolovine zbog užitaka,živimo misterije zabave radi,sami biramo katastrofe,trijumfe,izazivamo nevjerojatne događaje,ispitujemo sebe opet i opet,učimo voljeti i volimo i VOLIMO..."(Richard Bach: "Most preko vječnosti")

Valentinovo ante portas!
Koliko god zanemarivala tu činjenicu,eto,ne mogu pobjeći teroru jeftinih,plišanih kineskih "heart-shaped" gluposti. Dakle,nisam osobito romantična dušica i umjesto klišeizirane večere uz svijeće,draže mi je lickanje sladoleda s Njim u parku. I kao da nije dovoljno da se mnogi osjećaju usamljeno dok su u potrazi za njim/njom,na Valentinovo se globalno marketinško čudovište pobrine da se osjećaju još usamljenije...
Pa što ja mogu reći vama usamljenima koji ste u potrazi (u kojoj sam i ja bila)?

"...tako dugo dok se bojiš,ne možeš stvarno voljeti.
Tako dugo dok se ljutiš,ne možeš stvarno voljeti.
Tako dugo dok imaš sebični ego,ne možeš stvarno voljeti."

Preispitajte svoje razloge zašto se osjećate usamljenima i zašto tragate za svojom drugom polovicom. Ako je to samo zbog činjenice da se osjećate prazni u svojoj solo-fazi,onda je već i prije početka vaša buduća veza osuđena na propast. Da bi prihvatili nekoga u svoj život,budite otvoreni za ljubav,ne očajni...Zaboravite na rane iz prošlosti i budite spremni voljeti kao nikada do sada. Onaj koji će doći,nije onaj koji vas je povrijedio. Živite u čvrstom uvjerenju da POSTOJI onaj kojeg čekate,a jedini razlog zašto se još niste sreli jest činjenica da on/ona ili vi za to još niste spremni.
Iskoristite fazu "samovanja" i postanite osoba kakvom ste oduvijek željeli biti.....i budite sigurni da ste sada upravo ondje gdje trebate biti...

"Osoba koja očajnički traži ljubav,podsjeća me na ribu koja traži vodu. Život može izgledati potpuno bez ljubavi,ali je oko promatrača ono koje nas lišava ljubavi,a ne svijet izvana."

za njega-hvala ti što si me naučio voljeti

12.02.2007. u 14:49 • 10 Komentara • Print • #

nedjelja, 11.02.2007.

zahvala...

Ajme...ne znam što reći...stvarno se nisam nadala ovakvom odazivu na početku. Hvala vam na podršci,na ohrabrujućim komentarima...ali ima velik broj ljudi kojima je puno teže nego meni,zato-ne žalim se :)
Nisam mislila da će mi slijedeći post osvanuti tako brzo,ali eto,samo da znate koliko sam vam zahvalna. Dakle,za sve vas....
"...vi ste dobrota i milosrđe i razumijevanje. Vi ste mir i radost i svjetlo. Vi ste opraštanje i strpljenje,snaga i hrabrost,pomagač u nevolji,tješitelj u žalosti,iscjelitelj u vrijeme ozljede,učitelj u vrijeme zbunjenosti. Vi ste najdublja mudrost najviše istine; najveći mir najveličajnije ljubavi. Vi ste to."

love ya

11.02.2007. u 22:08 • 3 Komentara • Print • #

subota, 10.02.2007.

odabrati život...

Kad ce nađeš u teškom položaju i sve se uroti protiv tebe,kad ti se čini da više ni minute ne možeš izdražati,ne predaj se jer upravo ondje i u tom času sve će se iz temelja izokrenuti. (H.B.Stowe)
Mislim da nije bilo prikladnijih riječi kojima bih započela...
Iako sam tek neznatni element u blogalizaciji,razlozi za pisanje nisu mi tek istresanje osobnih doživljaja i razmišljanja.
Željela bih sve vas koji budete ovo čitali,potaknuti da preispitate svoj život,promijenite perspektivu ako niste zadovoljni njime i konačno dođete do spoznaje koliko ste zapravo sretni.
Vjerujem da je svatko doživio nešto što ga je promijenilo kao osobu,nešto što je ostavilo trajni i neizbrisivi trag...U mom slučaju je to bio dan kad sam saznala da mi mama boluje od raka. Ne brinite,neću sad plakati nad sobom i sažaljevati se zbog toga...Do tada,mislila sam da se sve više-manje podrazumijeva,da je sve nekako sigurno.Oni koje voliš su tu...
Iako su liječnici rekli da joj ostaje svega mjesec-dva života,od tog dana prošlo je gotovo 7 mjeseci....ona je još uvijek sa mnom,njezina borba i dalje traje.
Danas gotovo da sama sebe ne mogu prepoznati. Zahvaljujem na svakom danu koji provedem s njom,po prvi puta u životu-svjesna sam koliko sam sretna.Sretna sam što sam uopće imala priliku upoznati ljude toliko mi bliske i što imam priliku uzvratiti im ljubav.
Ne želim gubiti vrijeme postavljajući si pitanja: zašto se ovo događa baš meni i biti frustrirana jer trenutno ne znam odgovor.Shvatila sam koliko ima istine u izreci da se prema ljudima posve drukčije ponašaš ako zamisliš da ih sutra možda neće biti s tobom..
Ono što sam vam za ovaj put željela reći-NE GUBITE VRIJEME!
Pokažite svojim najbližima koliko vam znače-SADA!
Kada počnete živjeti u trenutku i živjeti svaki trenutak-shvatit ćete koliko ste važni i koliko ste sretni...

10.02.2007. u 19:09 • 8 Komentara • Print • #

Sljedeći mjesec >>