čitam, mislim, pišem ...
13.06.2019., četvrtak
Ivan Klima: Posljednji stupanj prisnosti
|
Daniel je evangelički svećenik, živi već u drugom braku i puno vremena provodi u razmišljanju o svom poslanju. U čijem se središtu nalazi Ljubav. Nakon što upozna Baru, nečiju tuđu suprugu, zaljubljuju se obostrano i događa im se baš Ljubav. I onda kreću razmišljanja: Da li su sve ljubavi iste? Da li su sve ljubavi božanske? Da li su sve ljubavi opravdane i dopuštene? I zašto nisu? Oboje plešu taj zabranjeni ples rastrgani između sebičnosti i društvene odnosno vjerske odgovornosti. Sjajno napisano, uživao sam čitajući. Početak knjige: „U bogomolji se smračilo, vani, koliko se može vidjeti kroz uski prozor, padaju velike pahulje ožujskog snijega. Budući da je do Uskrsa još samo dva tjedna, bogomolja je gotovo puna; ljudi, ako Daniel ne računa četrdesetak najvjernijih, u crkvu dolaze samo u vrijeme tradicionalnih blagdana.“ Citati: „Kod nas u kući otac je podnosio majčinu vjeru, budući da je bio tolerantan, ali davao je do znanja da je Bog za njega puka ljudska izmišljotina: čovjek je stvorio Boga, nikako obrnuto.“ „Tamo gdje nema prisnosti, sposobnosti da se povjere najtajniji strahovi, misli kojih se čovjek boji i ne želi ih priznati, radije ih ni pred sobom ne izgovara, ljubav umire.“ “U ljubavi ne može biti ništa loše.” „Nekoliko puta sam joj želio reći da s tim što se dogodilo ne možemo nastaviti, ali u trenutku kad je vidim, ne mogu izreći ništa što bi me od nje nepovratno odvojilo. Dok vodimo ljubav, govori: Ljubav ne može biti grijeh, ti to znaš. Ja se u duhu suprotstavljam: ovisi o tome kakva ljubav, u kakvim okolnostima, ali gledam u njezine tamne, židovske oči, u kojima ima strasti i tjeskobe i boli, i umjesto svega što me tišti, kažem da je volim. Najstrašnijim mi se čini to što je to istina. Ona bi rekla: najstrašnije i najljepše, budući da spaja nespojivo, ali možda se to upravo tako u životu događa.“ Bara piše pismo Danielu: „Ne želim da moj život bude samo slijed dužnosti. Ne želim spašavati svijet dužnostima nego radošću. Želim otići, nestati, ostaviti sve, osloboditi se, rasplinuti se, ne biti. Govorim o sebi kao da ne mislim na druge. U svome svakodnevnom životu stalno moram misliti na druge, nemam vremena ni sjetiti se sebe. Sad sam se sjetila sebe, kad mislim na Tebe. Kad sam s Tobom, osjećam da smijem misliti i na sebe. Ti si čovjek koji me ne zastrašuje, ne ucjenjuje, ne prijeti mi, ne ismijava moju ludost. Ti si čovjek koji me stvarno voli. ne zato što sam vrijedna ljubavi, nego zato što si Ti pun ljubavi. Osjećam veliku zahvalnost prema Tebi, nikad nisam upoznala nikoga poput Tebe. A sad mi se plače, jer si negdje daleko, predaleko. Nisi blizu mene, kao moj spas, kao moj najdraži čovjek, moj pravi čovjek kojemu vjerujem, za kojega znam da me neće pustiti da umrem, kojemu mogu pokazati da sam slaba, nemoguća i jadna, i svejedno me neće odbaciti. Tako kukam kako sam našla ljubaznog muškarca za kakvim sam čeznula, a on nije za mene, neće biti, znam to. Našla sam takvog muškarca i mogu zahvaliti Bogu što mi je dao da Te uopće upoznam. Čudiš se što pišem o Bogu i misliš da to radim jer Ti se umiljavam. Ali ja ne želim živjeti suprotno od Deset zapovijedi, razumijem ih i cijenim, uz iznimku one da ne poželim muža bližnje svoje. Razumijem da je u životu potreban red, moralnost je dobra ukoliko nije licemjerna. Lijepo sam si uništila svoj život, ali u ovom trenutku sam sretna i to toliko da mirne duše mogu umrijeti. Ali ne želim, htjela bih biti s Tobom dugo, dugo, barem cijelu jednu noć. Volim Te toliko silno da je to nemoguće preživjeti. Za tri dana se vraćamo, hoću li Te vidjeti? Tvoja Bara (s ljubavlju)“ Daniela stalno grize savjest i odluči svojoj supruzi, Hani, reći sve: „Na putu kući odlučio sam da ću sve reći Hani. U trenutku kad sam to odlučio, osjetio sam olakšanje. Još sam premišljao o pojedinim rečenicama koje ću izgovoriti i o mogućim posljedicama. Kad je navečer Hana došla iz bolnice, na trenutak je sjela i, kao obično, skuhala si kavu. Došao sam do nje, ali umjesto da upitam što je novo kod nje na poslu, rekao sam da bih htio o nečemu razgovarati s njom. Podignula je pogled prema meni. Nešto se dogodilo? upitala je. Njezino lice, koje sam tako dobro poznavao, zračilo je umorom, ali u njezinu sam pogledu vidio toliko povjerenja, ništa nije ni slutila, te sam se odjednom osjećao kao zločinac koji je odabrao žrtvu i iz zasjede će je napasti, silovati i tako joj oduzeti vjeru u ljubav, u ljude, u Boga, u život uopće. Bože, shvatio sam, upravo to je već jednom doživjela! Čekala je što ću joj reći, ali nisam se usudio izgovoriti nijednu riječ od onih koje sam pripremio. Rekao sam zato da razmišljam o Soukopovima, da počinjem misliti nije li tamo gdje nedostaje ljubav razvod ipak bolji od zajedničkog života. O ljudima ovisi znaju li očuvati ljubav, rekla je. Kimnuo sam i brzo otišao, jer sam se stidio. Stidio sam se zbog svoga kukavičluka, izdaje i gubitka vjere. Ako ne nađem hrabrosti sve reći Hani, preostaje mi samo rastati se s onom drugom. Prekinuti s njom. Ili sam sa sobom?“ „ Zna li župnik da su se primjerice Kinezi, najbrojniji narod na svijetu, snašli i bez toga da vjeruju u nekakvog Boga, i ljudi pritom nisu živjeli nemoralnije nego tamo gdje su Boga ili bogove štovali? Župnik je to znao. Na Istoku, rekao je, ima manje individualizma i ljudi više poštuju red koji je ustaljen tijekom stoljeća. Znači li to da su predodžbe Boga ili bogova i besmrtnosti duše tek plod našega individualizma, toga što ne možemo prihvatiti da bi naše ja moglo nestati?“ |
- 14:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
... i osjećam želju ostaviti svoj dojam ... NA POČETAK poštanski sandučić: ggirry@gmail.com _________________________________ google-site-verification: google8930073dab7299a1.html
koliko nas ima
tko chita? __________________ a i drugi chitaju: FORUM knjiški moljac suzette xiola mačka u martama projekt prodaj maglu Urbana riječ lupiga -------------------------------- bookmark booksa lupiga metro -------------------------------- BLOG.HR |