čitam, mislim, pišem ...
05.07.2018., četvrtak
Michel Houellebecq: Mogućnost otoka
|
Houellebecq u ovoj knjizi prikazuje Svijet kako ga on vidi u dalekoj budućnosti. S naglaskom na čovjeka, odnosno ono što je od čovjeka nastalo genetskim reproduciranjem. Osnovni pokretač promjena društva je nova religija koja se temelji, isto kao i postojeće religije, na obećanju života poslije smrti, odnosno, vječnog života. S razlikom, da se ta nova religija temelji na znanosti, inžinjeringu, sposobnosti reprodukcije čovjekovog klona iz njegovog genetskog koda. Uz pomoć gomile novaca kojeg sljedbenici daruju "novoj crkvi", upošljavaju se znanstvenici, grade laboratoriji ... i privlači sve više i više sljedbenika. Knjiga nas u svakom poglavlju transportira u neko drugo vrijeme, što se iščitava iz verzije Daniela koja to poglavlje priča. Verzija je klon od Danijela1, prvog, izvornog Danijela. U doba posljednjeg Daniela, verzija 25, Svijet nastanjuju većinom klonovi (novoljudi) no ponegdje žive i potomci "običnih, normalnih" ljudi, totalno degradiranih na animalnu razinu borbe za preživljavanjem. U fokusu knjige su novoljudi. Najveće promjene koje novo doba donosi, odnosi se na promjene karaktera i ponašanja. Iako je svaki klon identičan svom originalu, vremenom, kako se društvo i uvjeti mijenjaju, tako evoluiraju i klonovi. Kroz priču o Danijelu 1., Danijelu 24., Danijelu 25., opažamo transformaciju društvenog, emotivnog, seksualnog i reproduktivnog života, što je ono o čemu se u knjizi najviše piše. Koliko je to realno, besmisleno je pitanje. Ali ideja je svakako zanimljiva. Knjiga je jako lijepa za čitanje, klasičan Houellebecq, pitak, izazovan i poticajan za razmišljanje. Prva rečenica: Tko od vas zaslužuje vječni život? Završetak: „Kupao sam se satima, pod suncem i pod zvijezdama, ćuteći samo blagi i neodređeni osjećaj hranjivosti. Sreća nije bila moguća. Svijet je podbacio. Tijelo mi je pripadalo samo u kratkom djeliću vremena; nikad neću postići zadani cilj. Budućnost je bila prazna; bila je planina. Snove su mi napućivale osjećajne pojave. Bio sam, nisam bio. Život jebio stvaran.“ Zanimljivi citati: „Kad netko nekoga voli zbog ljepote, voli li ga doista? Ne: jer ta bi ljubav iščezla zbog boginja, koje uništavaju ljepotu, ali ne i osobu.“ „Najgore je od svega što me u početku nije privukla Isabellina ljepota: uvijek mi se dizao na inteligentne žene. Istini za volju, inteligencija nema bogzna kakvu ulogu u seksualnim odnosima; svrha joj je jedna jedina: da žena zna u kojem trenutku na javnome mjestu treba staviti ruku na muškarčev kurac. Svi muškarci to vole, riječ je o primitivnom porivu ili nekom takvom ostatku, koji bi bilo glupo zanemarivati. Treba samo izabrati pravo vrijeme i mjesto. … Neki vole vlakove, neki bazene, a neki diskoklubove ii barove, inteligentna žena to zna.“ „Bog postoji, ugazio sam u njega“ „ … svaki put kad se prisjećamo bolnog dogadaja - a psihoanaliza se manje-više svodi na to - povećavamo izglede da će se taj događaj ponoviti.“ „Svaki, put kad nas nešto rastuži, razočara ili sprečava da normalno živimo, trebamo se odmah odseliti, spaliti fotografije, izbjegavati razgovor o tome. Potisnuta se sjećanja brišu; katkad za to treba vremena, ali na kraju od njih ne ostane ama baš ništa.“ „Postoji slavna izreka prema kojoj se umjetnici dijele u dvije katergorije: u revolucionare i dekoratere.“ „Vrlo lijepa djevojka s kojom se svi pripadnici muškog spola uvijek odnose uslužno, s pretjeranom pažnjom i gnusnim nadmetanjem koje kod nekih pedesetogodišnjaka graniči s najobičnijom senilnošću, uključujući i one - a to je velika većina - koji se više nimalo ne nadaju da će od nje dobiti kakvu seksualnu uslugu, njih se, istini za volju, to pogotovo tiče, vrlo lijepa djevojka pred kojom se sva lica ozaruju, sve poteškoće uklanjaju, koju svi dočekuju kao kraljicu svijeta, pretvori se, naravno, u svojevrsno tašto, sebično i samodopadno čudovište. Tjelesna ljepota u tom slučaju ima posve istu ulogu koju je u ancien regimeu imala plemićka krv, a kratkoročnu svijest o slučajnosti njihova položaja, koja se katkad pojavi u adolescenciji, u većine vrlo lijepih djevojaka brzo zamijeni urođen, prirodan i nagonski osjećaj nadmoći što ih odvaja i postavlja daleko iznad ostatka ćovjećanstva. Svima u njihovoj blizini jedini je cilj da ih poštede svake muke i predvide i njihovu najmanju želju te je sasvim jasno da vrlo lijepa djevojka počne misliti da svijet nastanjuju samo sluge, dok je jedini njezin cilj očuvati svoju seksualnu vrijednost - u iščekivanju susreta s dečkom koji će je zavrijediti. U moralnom je pogledu može spasiti samo istinska odgovornost za biće slabije od sebe, izravna i osobna odgovornost za udovoljavanje njegovim tjelesnim potrebama, njegovo zdravlje i preživljavanje - i nije bitno radi li se o mlađem bratu, sestri ili kućnom ljubimcu.“ „Kao i sve vrlo lijepe djevojke, zapravo je bila dobra samo za jebanje i bilo bi glupo upotrebljavati je u neku drugu svrhu i smatrati je ičim doli uvijek maženom i paženom skupocjenom životinjicom, koju treba štititi od svih briga i nemilih ili dosadnih zadataka i tako joj omogućiti da se posveti svojoj isključivo seksualnoj funkciji.“ „Prvi sam put u životu osjećao apsolutnu sreću što sam čovjek, što sam ljudsko biće muškoga spola, jer sam prvi put našao ženu koja mi se posve prepustila, koja mi je pružala ama baš sve što žena može pružiti muškarcu. Prvi sam put također prema ljudima imao dobrohotne i prijateljske namjere, htio sam da svi budu sretni poput mene.“ „Isabelle nije voljela užitak, ali Esther nije voljela ljubav, nije se htjela zaljubiti, kao ni cijela njezina generacija, odbijala je taj osjećaj isključivosti i ovisnosti. Bauljao sam među njima poput pretpovijesnog čudovišta, obuzet svojim sentimentalnim besmislicama, lancima i privrženosti. Za Esther je, kao i za većinu djevojaka tog naraštaja, seksualnost bila ugodna zabava, kojom ravnaju privlačnost i erotičnost; ona u njihovim očima nije podrazumijevala osobit emocionalni angažman; ljubav je, kao i Nietzscheova samilost, vjerojatno puka sentimentalna izmišljotina, koju su slabiji smislili da bi jakima nametnuli osjećaj krivnje i ograničili njihovu urođenu surovost i slobodu. Žene su nekoć bile slabe, osobito kad su rađale, u početku su trebale okrilje snažnoga zaštitnika i stoga su izmislile ljubav, no sad su postale jake, nezavisne i slobodne, te su prestale izazivati i osjećati tu emociju za koju više nije bilo istinskog opravdanja. Tisućljetni muški plan, koji se u naše doba savrseno očituje u pornografskim filmovima i čiji je cilj lišiti seksualnost svake sentimentalnosti i svesti je na čistu zabavu, napokon se u ovom naraštaju i ostvario. Ti mladi ljudi nisu mogli osjetiti, pa čak ni potpuno pojmiti ono što sam osjećao, a i da su mogli, to bi u njima izazvalo samo nelagodu, poput nečeg smiješnoga i pomalo sramnoga, poput stigme iz nekoga drugog doba. Nakon nekoliko desetljeća truda i psihološkog uvjetovanja, napokon su uspjeli iz svog srca iščupati jedan od najstarijih ljudskih osjećaja i sad je bilo gotovo, ono što je uništeno ne može se više obnoviti, kao što se krhotine razbijene šalice ne mogu same od sebe slijepiti, postigli su svoj cilj: ni u jednom trenutku u životu neće iskusiti ljubav. Bili su slobodni.“ „ … svi se komičari suoče s istim problemom, svi naiđu na istu poteškoću - život zapravo nije komičan.“ „Ne samo da je seksualni užitak zbog svoje izoštrenosti i snage nadmoćan svim drugim užicima koje život nudi; ne samo da je jedini užitak koji nimalo ne šteti organizmu nego nam, naprotiv, pomaže da ga održimo snažnijim i vitalnijim; to je jedini užitak i jedini istinski cilj ljudskog postojanja, a svi su drugi užici, bilo da se radi o izdašnoj hrani, duhanu, alkoholu ili drogi - puki, smiješni i očajnički nadomjesci, mala samoubojstva koja se samo kriju pod nekim drugim imenom, pokušaji da se što brže uništi tijelo koje više nema mogućnost iskusiti jedini užitak što postoji.“ „Društvenost je svoje odradila, odigrala je svoju povijesnu ulogu; bila je nužna u doba kad se ljudska inteligencija tek razvila, no danas je bila tek nepotreban i dosadan ostatak. Otkako su učestali postupci umjetne oplodnje, isto se dogodilo i sa seksualnošću. »Masturbirati, to znači voditi ljubav s nekim koga doista volite“: tu su izjavu pripisivali različitim slavnim osobama, od Keitha Richardsa do Jacquesa Lacana; kako bilo, u doba kad je izišla u javnost bila je ispred svog vremena i nije mogla postići pravi učinak. Seksualni će se odnosi sigurno održati još neko vrijeme, kao reklamno sredstvo i načelo narcisoidnog izdvajanja, no sve će više biti povlastica uskog kruga znalaca, seksualne elite. Narcisoidna će bitka trajati dokle god bude dobrovoljnih žrtvi, spremnih da u njoj potraže svoju dozu poniženja; trajat će vjerojatno koliko i sama društvenost, seksualnost će biti njezin posljednji ljubavni trag, no naposljetku će ipak nestati. Što se ljubavi tiče, na nju više ne treba računati; ja sam zacijelo bio jedan od posljednjih ljudi svoga naraštaja koji je sebe volio dovoljno malo da bi bio kadar voljeti nekog drugog, a usto sam takav bio rijetko, točnije, dvaput u zivotu. Nema ljubavi kraj osobne slobode i nezavisnosti, ona je obična. laž, i to jedna od najmasnijih što postoje; ljubav postoji samo u želji za samouništenjem, za stapanjem, za nestankom samosvojnosti, u nekoj vrsti, kako su je nekoć zvali, oceanskog osjećaja, u nečemu što je u svakom slučaju, barem u skoroj budućnosti, bilo osuđeno na propast.“ „Bilo da se vratlila ili ne, znao sam da to ne mijenja bitno na stvari, da me ne želi opet vidjeti, za nju sam bio prošlo svršeno vrijeme, kao i za sebe sáma, sada mi više zbilja nije padalo na pamet da nastavim karijeru ili da općenito održavam odnose s ljudskim bićima, Esther me ispraznila, s njom sam upregnuo posljednje snage i sad sam bio iznemogao; ona je bila moja sreća, no u istoj je mjeri, kao što sam otpočetka naslutio, bila i moja smrt; uostalom, nisam se zbog tog predosjećaja nimalo premišljao; ako već moramo susresti vlastitu smrt, barem se jedanput s njom licem u lice suočiti, i ako svatko od nas u dubini duše to zna, onda je, sve u svemu, poželjnije da ta smrt nema svoj uobičajeni istrošeni i zabrinuti lik, nego da nekim neobičnim spletom okolnosti ima lice užitka.“ „Danas nije ostalo ništa od književnih i umjetničkih djela kojima su se ljudi tako ponosili; teme koje su ih nadahnule izgubile su važnost, njihov je emotivni naboj jenjao. Nije ostalo ništa ni od filozofskih i teoloških sustava za koje su se borili, katkad umirali, a još češće ubijali; sve to u novoljudi nema ni najmanjeg odjeka, za nas su to puka samovoljna naklapanja ograničenih i smućenih umova koji nisu kadri iznijeti nijednu preciznu ili barem upotrebljivu ideju. No zato se još možemo diviti ljudskoj tehnologiji: u tom je području čovjek dao ono najbolje od sebe, izrazio svoju najdublju prirodu i odmah dostigao funkcionalno savršenstvo kojem novoljudi nisu imaIi bogzna što pridodati.“ „Sad sam bio siguran da sam upoznao ljubav, budući da sam upozno patnju.“ |
- 22:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
... i osjećam želju ostaviti svoj dojam ... NA POČETAK poštanski sandučić: ggirry@gmail.com _________________________________ google-site-verification: google8930073dab7299a1.html
koliko nas ima
tko chita? __________________ a i drugi chitaju: FORUM knjiški moljac suzette xiola mačka u martama projekt prodaj maglu Urbana riječ lupiga -------------------------------- bookmark booksa lupiga metro -------------------------------- BLOG.HR |