čitam, mislim, pišem ...
08.09.2010., srijeda
Haruki Murakami: Kafka na žalu
|
petnaestogodišnji Kafka napušta svoj dom, u stvari svog oca s kojim živi i kreće na put u nasumično odabrani grad na suprotnoj strani (što-dalje-to-bolje) japana. kreće u potrazi za odgovorima o sebi, o svojoj obitelji, majci, sestri, prošlosti, tuzi, prazninama i pitanjima, o nadolazećem pubertetu, zbrci u glavi, o čavki koji putuje s njim u njegovoj glavi..... . pronalazi privatnu knjižnicu koja mu postaje ishodište tog drugog života, upoznaje Oshimu koji mu postaje pravi spasilac i prijatelj, upoznaje gospođicu Saeki u koju se zaljubljuje. u paralelnoj priči, upoznajemo i postarijeg gospodina Nakatu, psihički oštećenog, koji isto tako kreće na put kroz japan i završava u istom mjestu u kojem je i Kafka. čudnovati i misteriozni događaji povezuju te dvije priče..... i ovog murakamija čitam kao da pijem vodu. riječi, stranice samo prolaze ispred mojih očiju....slike, uglavnom nadnaravne po kojima više i ne pokušavam čeprkati tražeći smisao (zašto mi je bulgakov često došao na pamet čitajući ovu knjigu), mudroslovne rečenice s kojima se teško ne složiti i koje poput zlatnih čavala drže moju pažnju i tjeraju me da se slažem. sa knjigom. po difoltu (kao se ovo kaže na hrvatskom?). ali to neću pitko je, ali nije to vitaminska bomba. slatkih i lijepih tu okusa povremeno ima, ali ipak, rijetko koji murakami, barem do sada, mi je bio nešto više od bokala hladne, pitke, vode. prva rečenica: “Onda je sve u redu s novcem, je li? – upita dječak zvan Čavka tipičnim lijenim glasom.” posljednja rečenica: “Dio si potpuno nova svijeta.” citati: “Mislim da Kafka daje čisto mehaničko objašnjenje onoga složenog stroja u priči kao svojevrstan nadomjestak za objašnjenje stanja u kojemu se mi nalazimo. Hoću reći... - Moram još malo razmisliti. - Hoću reći, to je njegov vlastit izum za objašnjenje života koji vodimo. Ne tako da govori o našem stanju, nego tako da govori o pojedinostima stroja.“ hm hm. razmišljanje jednog petnaestogodišnjaka o kafkinoj priči “U kažnjeničkoj koloniji”. tako tipično za ljude tih godina, zar ne? hm hm o svom tijelu: “Uzimam dah. - Oshima, da vam kažem neuljepšanu istinu, ni meni se ne sviđa kontejner u kojemu sam zatočen. Nikada mi se nije sviđao. Mrzim ga, zapravo. Svoje lice, svoje ruke, svoju krv, svoje gene... mrzim sve što sam naslijedio od roditelja. Ništa mi ne bi bilo draže nego umaknuti od svega toga, kao što se bježi od kuće. On zuri u moje lice i smiješi se. - Ti imaš lijepo, mišićavo tijelo. Bez obzira na to od koga si to naslijedio, prilično si zgodan. No, možda malo previše jedinstven da bi te se nazvalo sasvim zgodnim. Ali ne izgledaš loše. Meni se barem sviđa kako izgledaš. Pametan si, okretan. Imaš i lijep pimpek. Na tome ti zavidim. Hrpe će djevojaka padati na tebe, zajamčeno. Tako ne mogu vidjeti zašto nisi zadovoljan svojim kontejnerom.” “Skupa idete duž plaže natrag u knjižnicu. Gasite svjetlo u tvojoj sobi, navlačite zastore i bez riječi liježete u krevet i vodite ljubav. Prilično slično vođenje ljubavi kao prethodne noći. Ali s dvije razlike. Poslije seksa ona počne plakati. To je jedno. Zarije lice u jastuk i tiho plače. Ti ne znaš što bi učinio. Nježno spuštaš ruku na njezina gola leđa. Znaš da bi morao nešto reći, ali nemaš pojma što. Sve su riječi umrle u šupljini vremena, gomilajući se bešumno na mračnom dnu vulkanskoga jezera. I ovaj put dok ona odlazi možeš čuti motor njezina auta. To je drugo. Ona pali motor, gasi ga na neko vrijeme, kao da o nečemu razmišlja, zatim opet okreče ključ i odlazi s parkirališta. Ono prazno, tiho međurazdoblje ostavlja te tužna, tako strašno tužna. Poput magle s mora, ta praznina nalazi put u tvoje srce i ostaje u njemu dugo, dugo vremena. Napokon je dio tebe. Ona ostavlja za sobom vlažan jastuk, mokar od suza. Dodiruješ tu toplinu rukom i gledaš kako se nebo polagano rasvjetljuje. U daljini grače čavka. Zemlja se polako i dalje vrti. Ali onkraj svih tih pojedinosti stvarnoga svijeta ima snova. I svatko živi u njima.” “Nakata se nije naročito iznenadio našavši tu kamen. Njegov um se smjesta prilagodio novoj stvarnosti, prihvatio ju je, nije se pitao kako se dogodilo da je tu. Istraživanje uzroka i posljedica nikada nije bilo njegova jača strana. Sjeo je ukočeno kraj kreveta, uredno podvio noge i proveo nešto vremena nasamo s kamenom, zureći pozorno u nj. Napokon je pružio ruku i dodirnuo ga, kao da miluje veliku, usnulu mačku. Isprva oprezno, tek vršcima prstiju, a kad mu se učinilo da nema opasnosti, pomno je prešao cijelim dlanom po čitavoj površini. Dok ga je gladio stalno je razmišljao - ili je barem imao zadubljen izgled nekoga tko razmišlja. Kao da čita zemljovid, rukom je prešao po svakom dijelu kamena, pamteći svaku izbočinu i pukotinu, upoznavajući opipom njegovu tvrdoću. Zatim je naglo podignuo ruku i protrljao kratku kosu, tražeći možda suodnos između kamena i svoje glave” “Snaga koju tražim nije od one vrste u kojoj pobjeđujemo ili gubimo. Ne tragam za zidom koji će odbiti silu što dolazi izvana. Želim onu vrstu snage koja je sposobna upiti izvanjsku silu, suprotstaviti joj se. Snagu da se mirno podnesu neke stvari - nepoštenje, nesreća, tuga, pogrješke, nesporazumi.” “Ljudi koji podignu visoke, jake ograde, najbolje opstaju.” “Jednu stvar ne razumiješ osobito dobro - imaju li žene seksualnu želju. Teoretski imaju, naravno. Toliko i ti znaš. Ali kad se dođe do toga kako se ta želja javlja, kakva je - ti si izgubljen. Tvoja seksualna želja je jednostavna stvar. Ali ženska želja, naročito želja gospođice Saeki, potpuni je misterij. Kad te je držala, je li osjećala istu tjelesnu ekstazu? Ili je to nešto posve različito? Što više misliš o tome, to više mrziš što ti je petnaest godina. Osjećaš se beznadno. Da ti je barem dvadeset - ne, čak i osamnaest bi bilo dobro, bilo što samo ne petnaest - mogao bi bolje razumjeti što znače njezine riječi i postupci. Onda bi mogao odgovoriti na pravi način. Nalaziš se usred nečega čudesnog, nečega tako strahovitog da možda nikada više ne ćeš to iskusiti. Ali ne možeš stvarno razumjeti kako je to čudesno. Zbog toga si nestrpljiv. A to sa svoje strane vodi u očaj.” nasmijao sam se na ovo:18...ma ni sa 58, kafka, ni sa 58.... “Golem crn leptir veličine moga dlana pojavljuje se iz sjene drveća i leprša crtom moga zrenja...” “Kao ni prethodne noći, gospođica Saeki se ne pojavljuje. Ni stvarna gospođica Saeki, ni iluzija, ni ona kao petnaestogodišnjakinja. Tama ostaje samo to - tama. Upravo prije usnuća snažno mi se diže, snažnije nego ikada prije, ali ne drkam. Odlučio sam očuvati netaknutu uspomenu na vođenje ljubavi s gospođicom Saeki, barem za sada. Čvrsto stisnutih šaka tonem u san, nadajući se da ću je sanjati.” “nema rata koji će okončati sve ratove” “Sama u ovako dubokoj šumi, osoba zvana ja osjeća se praznom, užasno praznom. Oshima je jednom uporabio izraz šuplji ljudi. Eto, upravo takav sam postao. U meni je neka praznina, ništavilo koje se polako širi, proždirući sve što je ostalo od onoga što jesam. Mogu čuti kako se to događa. Potpuno sam izgubljen, moj identitet umire. Nema nikakva smjera gdje se nalazim, nema neba, nema tla.” “Kažeš da me je majka jako voljela. Želim ti vjerovati, ali ako je to istina, meni jednostavno nije jasna. Zašto voljeti nekoga znači da ga moraš jednako toliko ranjavati? Hoću reći, ako se to tako zbiva, čemu uopće nekoga voljeti? Zašto do vraga to mora biti tako? Čekam odgovor. Dugo su zatvorena moja usta, ali odgovora nema.” |
- 20:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
... i osjećam želju ostaviti svoj dojam ... NA POČETAK poštanski sandučić: ggirry@gmail.com _________________________________ google-site-verification: google8930073dab7299a1.html
koliko nas ima
tko chita? __________________ a i drugi chitaju: FORUM knjiški moljac suzette xiola mačka u martama projekt prodaj maglu Urbana riječ lupiga -------------------------------- bookmark booksa lupiga metro -------------------------------- BLOG.HR |