gertruda

Našoj prvorođenoj zvjerčici priuštila sam punih sedam godina dominiranja našom malom obitelji. A onda sam jednog dana, ničim izazvana uputila apel svom jedinom i rekla:
- Srećo, sad ili nikad! -
I bilo je sad. Odmah.
Želja još nije bila niti izgovorena do kraja, a meni je trbuščić već rastao.
Druga je zvjerčica već smišljala sitne pakosti, udobno se bućkajući i tjerajući me da jedem lubenice. Što sam više jela lubenice, to mi se više piškilo, a što mi se više piškilo, to me moje nerođeno zlato revnije udaralo u mjehur. I tako deset mjeseci. Deset (10) - ne devet.
I nakon toliko vremena zločesta ga je teta uspjela izvući na foru. Drip u konjskoj dozi. Uh, što je bio ljut. Čim je izišao na svjetlo dana, prvo se na nju dobro izurlao.
... A ja sam toga dana samo došla u bolnicu na naručeni pregled, sva skockana, namjeravajući nakon pregleda otići malo prošetati do grada, sjest negdje na kavicu...
Ostala sam ŠOKIRANA kada je doktor u ambulanti svećano izjavio:
- Nakon što se obučete, produžite na treći kat u rađaonu. Vrijeme je.
- Pa... pa... još nemam trudove - bespomoćno sam pokušavala izbjeći neizbježno.
- Gospođo, prije tri tjedna vam je bio termin. Zar ne mislite da je vrijeme da se porodite?
- Ali ja... ali ja...- mucala sam pitajući se kako da mu objasnim da moram prvo skočiti do grada na planiranu kavicu? Nakon prvog iskustva (u istoj bolnici), nije mi padalo na pamet da ju naručim u rađaoni.
Pomirena sa sudbinom odvaljala sam se na treći kat. Kuc, kuc! Ja sam došla roditi! - Oooo, izvolite, uđite, lijepo se raskomotite.
Spretne ruke brzo su me prevrnule na stol gdje sam ostala brojeći zvijezde. Nakon dripa krenulo je. Joj! Pa to boli! Već sam zaboravila da to tako boli.
- Onda, gospođo Gertruda, kako ide? - pitala me nasmiješena krvnica u liku doktorice.-
- Uf, uf! Beba samo što nije izišla - propentah ja.
- Ma dajte, molim vas! Predobro vi meni izgledate. Nije to još to - i ode onako nasmijana i vedra.
Pa kako da mi se kap maskare razmaže kad su mi u leđa uperili klimu na maksimum, osjećala sam se kao u frižideru. Ne, u frizeru!
- Ej, Hrvoje, daj mi malo razmaži šminku, možda shvate da stvarno rađam. Joooj! Glava je vani! Upomoć!!!!-
Dojurila nasmiješena doktorica (više joj nije bilo do smijeha).
- Pa vi rađate!-
- PA TO VAM CIJELO VRIJEME GOVORIM - I pljuc! Evo bebe. Ko iz pištolja.
Svijet je postao bogatiji za još jedan mali pimpač, a ja za još jedno teško, ali neprocjenjivo iskustvo i još jednog malog, prekrasnog sina, kojeg ću nositi kao kap vode na dlanu. Isplatilo se propustiti kavu. Zar ne?
Sada smo prava obitelj. Četiri Gertrudića! 3:1!
Da pljucnem još i koju curicu? Hmm? Pa, ne bih baš riskirala. Što ako ponovno bude pimpač? Sve je predivno kad su slatki, mali, mirišljavi i mekani. A kada im počnu dlake rasti, pa se svi skupa krenu linjati? Pa, tko će toliko smrdljivih čarapa oprati?
Možda usvojim jednu curicu. Od 18 godina.
Možda.
Jel ima dobrovoljki? Natječaj je raspisan.