džentlemeni (ne) čitaju tuđa pisma

30.12.2007., nedjelja

novine

Stojim ispred kioska, zvoni mobitel, torba pretrpana (najviše mjesta zauzima šal), ja se po običaju zapetljavam u remen torbe, sve pada, hvatam...da to sam ja :) Prodavačica na kiosku već me zna po viđenju i jedva suspreže svoj smjeh. Vadim mobitel čiji mi zvuk postaje dosadan i naporan poput zujanja komarca u nekoj ljetnoj noći kada sam sama sa sobom na čudu i javljam se. Istovremeno tražim busnu cvikalicu zonu dva i novine. Prodavačica mi stavlja cvikalicu na pult i gleda me upitno. Ja ne čujem što zapravo pričam na mobitel, ali ne percipiram ni što prodavačica sada čeka?! (ma tko je rekao da žene mogu raditi dva posla istovremeno, koja laž! :)) ) Ponavljam još po drugi li treći put "i novine!". Žena sliježe ramenima, ja bez pardona (članu obitelji :) ) gasim mobitel i gledam upitno prodavčicu (zamislite kako se češkam po glavi, ništa mi jasno nije). Prodavačica meni pokazuje razmahujući rukama na obilje novina: "a koje"? Ah, tada mi se upali lampica (kasno palim!): "Novi list molim!". Prodavačica se i dalje smijulji, a svu komediju te moje kupnje shvatitit ću puno kasnije. :)))

U novinama mi zubo

:

UDRUGA STUDENATA POVIJESTI »MALLEUS« IZ RIJEKE IZA SEBE IMA VEĆ NEKOLIKO PROJEKATA, OD KOJIH JE GLAVNI ČASOPIS

»Klepsidrom« protiv studentske apatije

Ostane li projekt fakultetski, moglo bi se dogoditi da ga ima tko finacirati, ali da ga nema tko nastaviti, jer koliko god vodstvo fakulteta ustrajalo u tvrdnji da »Bologna« funkcionira, činjenica je da je od svega uredništva i suradnika Udruge i časopisa tek jedan »bolonjac«

Od šezdesetosmaša, od kojih se s vremenom učinio i svojevrsni kult pobune protiv establišmenta, povlači se misao o negativnoj entropiji aktivizma studenata i mladih općenito, o njihovoj apatiji, odsuću želje da se bilo što učini, a kamo li promijeni. Te su se priče u nas naknadno i intenzivirale u najnovijoj fazi ... (dalje u Novom listu)

- 12:52 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ono što je ljudsko nije mi strano ili postbožićni osvrt

Imate neku scenu u glavi (sve su to krivi oni holivudski filmovi!) kako vani pada snijeg, kiti se bor/jelka/smreka (prirodno il umjetno) gotovo da u mislima možete osjetiti toplinu doma, repertoar božićnih pjesama u pozadini, miris netom spečenog kolača i izvađenog iz pećnice da se ohladi. Što je najbitnije u tom zamišljaju jest to da su lica članova obitelji sretna, povremeno si dodaju kuglice za okititi bor, zajedno sudjeluju u spremanju i pripremi božićnog ručka, zajedno...u svojim kognitivnim shemama imaš to zajedništvo, da netko uzima presliku misli i stavlja ju na papir dobio bi upravo ovu sliku.
Umjesto te slike u stvarnosti je bila jedna sasvim druga. Peć je gorila, bor se okitio, ručak pojeo, ali nije bilo onog međuljudskog odnosa kakav smatram da bi trebao biti. O idealistu, utopi se!
Umjesto zajedničkog i razigranog kićenja bora svađalo se da li bor stoji pravo ili na koso, kamo će se premjestiti koja kućna biljka, zašto si stavio ovu boćicu tamo, a ne onamo, zašto nije drugi stolnjak, ovo je previše pečeno, a ovdje ima manje soli itd. Nema zajedništva. Slušam i šutim. Pred Božić uspio me ponijeti nekakav duh svega toga, uspjela sam ga pronaći, da bih shvatila kako imam/o veći mir sada kada Božića nema, kada je taj dan prošao. I biti će nam svi redom krivi, te reklame, te potrošačka groznica i veliki trgovački lanci, globalizacija po pitanju ovom ili onom, ali rijetko kada ćemo reći sami smo si krivi. Sam sam kriv.

Slika br.1.kada "Grinč" malo proviri ili ne priznamo da je stalno tu poradi mentaliteta kakav se u današnje vrijeme najviše razvio

Jaslice su se radile od mahovine, lišća, slame, kamenčića, drveta koje si uzeo/sakupio iz prirode. Sada to sve "prlja" stolnjak, stol, kut sobe, tlo (gdje se već bor nalazi, odnosno jaslice pod njim ili negdje drugdje). Previše je to truda bespotrebnog, kada se tja mogu jaslice kupiti po povoljnoj cijeni, 100% plastika i sve će biti sterilno čisto točno onoliko dana koliko treba. Zašto peći kolače, postoje pekare i slastičarne; zašto kititi bor, ima niz ukrasa koji ga mogu zamjeniti; čemu miris cimeta i pečenja kada postoje osvježivači za prostor/zrak.
Sve ovo nije bitno. Ne uistinu nije. Bitna je ljudskost u svemu tome. Ne sviđa mi se kojim putem ide i ne mogu se nikako složiti s onom: ono što je ljudsko nije mi strano. O itekako je!

- 12:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #