 Jučer sam sjedila u sobi. Iako su naleti bure prijetili toliko kao da će rasprsnuti staklo od prozora i balkonskih vrata meni su roletne bile visoko podignute. Trebalo mi je svjetlo zbog učenja, zbog očiju, a i ekonomičnosti nije baš u redu da gori svietlo po čitav dan. A ono drugo zbog čega me je veselio pogled kroz stakla bile su pahulje. S prozora vidim i crkvu i osnovnu školu, prva četiri razreda, koju sam pohađala. I sjetih se kako smo kao djeca odmah provrištali i poiskakli iz svojih klupa priljubljujući lica uz staklo i razmahujući rukama razdragano "gle nam snijega!". Pitala sam se, tko zna da li sada djeca gledaju kroz prozor i vide li pahulje, kako reagiraju? Da li jednako kao što je i moja generacija? Pogled je izgubio veći domet i prikovao se za prozorsko staklo, sve ostalo okolo je bilo mutno. Kao da fotograf namješta motive za fotografiju, istaknuto će biti samo ono bitno. Prva pahulja priljubila se uz staklo, zvjezdasta i nestala u tili čas, čekala sam drugu...bila je još veća i duže je potrajala za koju stotinku sekunde. Pahulje je vani uskovitlala bura, a ja sam se samo više stisla uz pećicu i vratila pogled gdje je i do tada bio, u knjigu.
|