džentlemeni (ne) čitaju tuđa pisma
29.07.2007., nedjelja
DRAGI MOJ DNEVNIČE...
 Pronašla sam nekoliko svojih starih dnevnika. Ne znam da li danas mladi imaju naviku pisati u te lijepo ukoričene i mirišljave notesiće, međutim, ja jesam. Pisala sam ih od nekih 12 i 13 godina i sada pri čitanju dobro sam se nasmijala, zamislila, probudila neka sjećanja. Npr. uopće se ne sjećam nekih izleta, ljudi, mjesta, događaja. Nakon pročitanog umjesto da kažem: "da, to je bilo tako", ja se pitam: "zar stvarno je to bilo? stvarno sam ja to rekla, napravila ili netko drugi, treći?!" Pisala sam valjda što bi i svatko drugi. O tome kako je doma, u školi, pa simpatije, moja sramoćenja i sl. Čitam neke rečenice i ima tu dramatičnosti, djetinjarije, pre-ozibljnosti, gluposti, nešto malo pameti. Tek sad vidim da sam si odabrala dobru struku. Postavljala sam svom dnevniku "vrlo filozofska" pitanja. Na njih ni danas valjda nitko ne zna odgovor :))) Iako je to bilo pred 10ak godina priznajem da bi me bilo sram da to sad netko ide pročitati. Nekako sve to što sam napisala dolazi mi poriv "zašto ne postoji delete?" - da sve to mogu izbrisati jednim klikom. Ja sam zaboravila, moj mozak je potisnuo, ali zapis, običan papir i kemijska vratili su mi neke trenutke. Zašto imam poriv da izbrišem? Nisu svi lijepi, istina, ali ima i mnogo vrlo ugodnih trenutaka za koje bi možda poželio čovjek da traju cijelu vječnost. A i da sad to netko ide čitati osim mene, to sam ja bila tada, na početku puberteta :) sada se zgrožavam nad nekim svojim fiks idejama i pitam se kako sam to uopće mogla po/misliti?! Mijenjamo se a da to ne shvaćamo i onda nam samo običan komadić papira i zapisana riječ mogu pokazati to u sekundi. Blog je ono nešto što zamjenjuje te dnevnike ukoliko se na njega pišu osobne stvari ili nešto blizu tome. No, blog može pročitati bilo tko, dnevnike (sa ključićima i lokotima :) ) nije pročitao nitko. Zašto ne bih dala da sad te dnevnike pročita bilo tko?! Možda zato što bi se jedna moja poznanica naljutila da pročita kako smatram da joj je sve u novcima i da kroz sve i na sve gleda materijalno. Možda zato što ni sad ne želim da neki ljudi znaju što sam čula dok su se npr. svađali i sl. Netko bi se i sada nakon 10 godina možda naljutio na to. A za mene je to prošlost. Sada u lice ako to mislim vrlo lako mogu reći nekome da je materijalist :))) Kao što je jedna od mojih najgorih osobina (bila?!) da vrlo lako rušim mostove iza sebe tako danas odsječem odmah na licu mjesta što imam. Iz jedne krajnosti sam se promijenila u drugu. Nije naravno u svemu tako, ali ispadne često puta da ni sama sebe ne poznajem dovoljno dobro, kako će me onda netko drugi?! Jednom mi je jedan prijatelj rekao da sam predvidljiva po tome da sam nepredvidljiva. Složila bih se, dakle, s njim tek sada, jer zaista, toliko puta iznenadim samu sebe svojim postupcima, mislima i sl. da se ponekad bojim što je slijedeće na redu? Donedavno sam kategorički tvrdila kako ne volim iznenađenja. Danas možda se napokon susrećem s onime što ne volim kod sebe ili se samo ne znam postaviti prema tome što sam uočila ili tek si dala naslutiti?! Previše retoričkih pitanja za jednu noć :))) |