džentlemeni (ne) čitaju tuđa pisma
06.07.2007., petak
SVE TEČE...
 ...ilivam ga kako bi Heraklit to rekao panta rei. Zatvorena u sobi, već se pomalo gubim i u vremenu. Ne viđam ljude. U posljednjih 2 tjedna komunicirala sam samo sa troje ljudi uživo. Ponekad se zabunim da li je srijeda, četvrtak ili petak. Ponekad zagnjurim glavu među šake i pomislim kako bih sad voljela da je netko pored mene i samo neka me čvrsto zagrli i ne pušta, a s druge strane paše mi osama, dobrovoljno sam ušla u nju i to ne samo zbog ispita. Kad sam rekla da mi je bolje nakon onog razočaranja što sam ga doživjela od većine ljudi...lagala sam očito i vama i sama sebi...nije mi bolje, još boli. Do sad mi je u životu samo jedna osoba rekla da želi da patim, da me boli i da želi da me povrijedi i pitam se da li je to bila jedina iskrena osoba u mom životu?! Hah! Crne misli? Pa i nisu baš...Jučer sam najboljoj prijateljici#1 poslala poruku postoji li nešto što odbija ljude od mene? Ona me pitala, kad to pitam mislim li na dečke ili posebno na jednog (koji je što se mene tiče prošlost). Odgovorila sam da ne, ne mislim to, mislila sam općenito. Odgovorila i je kako se sjeća kad smo se prvi puta srele ( i ja se sjećam). Bilo je to na slikanju za iksice. Napisala mi je u sms-u: bila si vedra i nasmiješena i sad si mi najbolja prijateljica i to je to! Odgovorila sam joj sa: i ja tebe volim! i nacrtala sa znakićima zagrljaj :) ...potom još dodala, mislim da je u problem sada u tome što sam sve rijeđe vedra i nasmiješena...i eto mene, ponovno se zamislim...da, često puta mi kažu da jednostavno previše razmišljam :))) nasmijem se ko pravi filozof na to :)))) Nakon dva dana pogledam da me netko zvao sa faxa i pomislim sigurno mi je premješten rok za ispit ili nešto slično. Ali tada mi dođe poruka od najboljeg prijatelja kako se jedna draga gospođa sa faxa (nije bitno tko) zapitala da li sam dobro jer da me nije ni vidjeti ni čuti na faxu već dugo vremena (a inače sam tamo već bila ko namještaj, stopljena, ne mislim neprimjetna kao što su neki to protumačili kad bih se tako izrazila). Dobar je osjećaj kad znaš da je nekome stalo do tebe pogotovo kad to niti ne očekuješ. Zatim vrijeme tako i dalje prolazi, kolega mi javlja sretan da smo si nabavili financije za još jedan projekt, sretna sam ali nekako mi je teško se nasmijati. Nešto me muči i znate što, nemam pojma što me muči! Hahaha! Ali znam da je krenulo od onog dana kad sam u već spomenutom razočaranju izgubila neki smisao nečega...puno toga...Da, ko što rekoh idealist sam i često završim sa licem u prašini, ali ovog puta nije u pitanju moj idealizam...da kažem? ...mislim da je u pitanju to što je moj sustav za poštenje i za ono što mislim da je pravedno podbacio...on je završio na podu ovog puta...zgazili su ga...zgazili su mi vjeru u ljude, eno je još tamo na podu i ne miče se...jesu li zgazili idealista...napokon? počela sam ovo pisati u 17h sada je 18:10h dok gledam na sat...vrijeme koje ne osjećam...iz tog vremena proizađe više toga nego kad sam ga svjesna...ima li to smisla? recite mi što ima smisla?! :) |