 Prvo što ćete primjetiti, da opet sam mijenjala izgled bloga. A eto, u krvi mi je da sam promjenjiva. I gledam već par sati u blog bez ijednog posta. Stare sam spremila. I zapravo u jednom trenutku shvaćam kako sam prekinula komunikaciju između sebe i vanjskog svijeta. Zar ne? Da, jer nema teksta, nema ni mogućnosti komentiranja. Praktički sam oduzela i sebi i vama mogućnost da međusobno komuniciramo. Bacila sam danas i mobitel u stranu, a zvonio je, dugo je zvonio. Nisam se javljala. Ovaj posljednji tjedan hodam po svijetu totalno čudne svijesti. Ljudi me pokušavaju nasmijati i najviše što im uspije je na trenutak izvući bljesak smješka ko nekog starog fotoaparata koji zakašljuca od zahrđalosti i zatim se i to malo smješka ukiseli. I tako sumorna hodam posljednji tjedan. Umjesto da se veselim što sam stalno po kavama i stalno me netko nekamo zove na druženje meni suze na oči dođu za tren i apsolutno nisam ovaj tjedan dobro društvo. Kad me tako netko zove kao da me zove na posljednju večeru...ne volim krajeve, ne volim rastanke, ne volim! Definitivno sam došla i do egzistencijalne krize. Ja koja sam "promjenjiva", možda previše često puta nepredvidljiva i sve to skupa, odbijam prihvatiti stvarnost, činjenicu, kako dolazi do promjene. Teško mi je prihvatiti promjenu izvana, jer nije autonomna nego mi je nametnuta izvana, heteronomna je. Nije to moja promjena. Da ja odlučujem nje nikad ne bi bilo i gledam ju ko državnog neprijatelja broj jedan. Ta promjena je na mojoj crnoj listi, crnom notesiću, u suženom i prijetećem pogledu "ne približavaj mi se" i sl. Obrambeni sustav mi je uključen na maksimumu i zidine su kao da me Huni napadaju. A obrambeni sustav radi u prazno. Promjenu ne mogu odmaknuti, ne mogu vikati na nju, ne mogu joj izdijeliti sve što želim, ne mogu joj apsolutno ništa dok ona meni radi sve, odnosno u mom mozgiću percepcija je takva da gubim sada ono najdraže, a to stvara težinu, stvara ne paniku, nego tjeskobu. Osjećam tjeskobu kakvu nisam već dugo...to je "ono nešto" u grudnom košu koje mi ne da spavati...
|