džentlemeni (ne) čitaju tuđa pisma

Neko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom : svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.

Rad'je ga skriva i tvrdo zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.

Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno : ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.