Kad se posvađam se nekim u danu cijeli dan mi ode kvragu. Kažu mi pa popusti. E pa neću. Prokleto neću popustiti kad znam da sam u pravu. Držim i ne dam! Za mene bi mogla vrijediti ona tiha voda brijege dere. Samo što što moja voda i izedere brijeg i onad bude rasprsnuće stijena. Rijetko, ali živi bili pa vidjeli neki. Shvatila sam da ljudi zapravo ne znaju u kakvom sam stanju iako tvrde da da. Primjerice kada oni misle da se ljutim, ja se ne ljutim, ali znam napraviti facu tipa..."...ccc, ne bi to ja baš tako...", dok kad se ljutim, no da, onda svi u blizini znaju da se ljutim. Kad sam tužna plakat ću, ako smeta makni se. Kad sam sretna smijat ću se do suza, ako ti je neugodno što tako pucam od smijeha, vjeruj i ja znam da će me poslije boljeti svi trbušni mišići, ali ne, ne želim prestati, baš mi je lijepo. Ako sam tužna pusti me samu, ali me nemoj pustiti samu. Treba mi prostora da probavim to zbog čega sam tužna ili da nešto napravim s tim iako možda tog časa ni sama ne znam što napraviti, ali opet ako se skroz makneš tada ću se osjetiti usamljeno i da te nije briga. Mislim da mi prijatelji ovo znaju i zato dosta dobro funkcioniramo nakon četiri godine učenja jedni o drugima.  I sad je došao taj dan...(zapravo doći će sljedeći petak...)...kraj. Nema više predavanja. Nema više cjelodnevnog druženja od 7 ujutro do 9 navečer. Nema više zajedničkih ručkova u Indexu niti zajedničkog žvakanja sendviča na brzinu u parkiću. Nema više mnogo toga. Da svi živimo blizu kraj ne bi bio nikakva prepreka, bio bi samo neki novi početak...ovako...od nekih će nas odvajati stotine od nekih desetine kilometara. Nakon nekog vremena će nas počet odvajati dani, tjedni, mjeseci i godine, potom neki drugi ljudi, neka nova mjesta. Ne želim sjećanja na njih, želim njih pored sebe. Ne želim razglednice i pisma i mailove i sms-ove koji će se sve više i više prorijeđivati možda i ne našim voljama koliko zauzetošću nekim novim obavezama koje mi još niti ne slutimo. U petak ću biti jako tužna. Petak nije trinaesti.
|