džentlemeni (ne) čitaju tuđa pisma
07.02.2007., srijeda
MOJE PRVO PREDAVANJE - GULP!
 Na četvrtoj godini profesorski smjerovi imaju hospitacije (=praksu). Nešto sati odslušaš, i jedan do dva sata trebaš održati. Jučer je na meni bio red da održim sat. To mi je bilo ocjensko predavanje. Dakle, ja sam bila profesor, a profesor koji inače tamo predaje, meni u ovom slučaju mentor, je sjedio iza i ocjenjivao moje držanje sata. Ostali kolege su također sjedili iza i slušali. Što reći?!  Užas?! Katastrofa?! Za plakat?! Za pokopat se?!  Pripremala sam se čak nekoliko dana (a zamislite kako će to izgledati kod mene ako budem se zaposlila u školi, a za svaki dan recimo ima 5 sati i za svaki sat svaki dan moraš imati pripremu!!  ili probajte to ne zamisliti u mom slučaju   ). Zatrpala se literaturom. Probala kombinirati metode i oblike rada, pa sam imala sve od verbalne, demonstracijske, dokumentacijske metode pa do frontalnog, individualnog i rada u grupama oblika rada itd. Vježbala pred ukućanima držanje sata. Udavila ih neprestanim blebetanjem tih nekoliko dana samo o Hobbesu, društvenom ugovoru, suverenu, podanicima, sa homo homini lupus i sl. Doma su mi samo blagonaklono i sažaljivo klimali glavom, da bi mi mama minutu prije nego što sam trebala otrčati na bus da stignem na vrijeme (ne daj Bože kašnjenja!) samo nehajno dobacila: Ma znaš, čini mi se da ćeš ti udavit tu jadnu djecu! Ja mislim da ima toga previše. Međutim, nisam se toliko obazirala na tu posljednju maminu opasku, mislim, dovraga ta gdje je bila sve ove dane i zašto ti ljudi nikad nešto ne kažu na vrijeme?! Uglavnom, bila je u pravu...bilo je toga previše. Jednostavno sam mislila da ako ja mogu progutat knjigu od 1000-2000 stranica u pet dana da i 18-godišnjaci/godišnjakinje mogu nekoliko stranica stripa! Naime, iskopirala sam i pripremila im čak 6 priloga! Ali teksta u oblačićima nema puno, zaista! Uglavnom, previše sam se bojala da ću otić ća od uskog kruga onog o čemu trebam pričati, pa sam se panično držala pripreme i zbog toga nekoliko puta pogledala u papire, što nije neko zlo, ali voljela bih da je bez toga bilo. Naime, svi koji me znaju znaju i to da ja na temelju dvije napisane stranice mogu govoriti dva sata, a i na temelju 100 slajdova koliko sam jednom imala u prezentaciji mogu biti gotova u sat vremena. Čudni su putevi moji, no da.Uglavnom, što se dogodilo tako strašno?! Prestrašno?! E pa, nisam završila sat na vrijeme. Odnosno, zvonilo je, a ja još nisam sat privela kraju. Ostala su mi još tri pojma i ponavljanje. Ponavljanje na početku prethodnog gradiva je bilo uspješno obavljeno, ali ponavljanje na kraju netom naučenog gradiva...eee, do toga nisam stigla doć. Za kraj sam im izdiktirala 3 osnovna prirodna zakona: 1. Svaki čovjek treba težiti miru sve dok ima nade da će ga postići; ako to nije moguće onda on mora pribjeći ratu. 2. Čovjek treba biti voljan napustiti svoje pravo da slobodno čini sve što želi, ako su i drugi voljni da to učine. 3. Ljudi trebaju izvršavati sporazum koji su sklopili. Bez toga je svaki sporazum uzaludan i to nas vraća u stanje rata. ... i pokupila se ća... Profesor je rekao samo: Bilo je dobro. Meni SAMO to reći kad sam nesigurna u nešto...ddda...neće mi uć u uho, a kamo li pak u mozak! Kolege su mi čestitale, ali ja kao i uvijek više pesimistična (pesimist je inače btw optimist sa iskustvom, da se razumijemo) nisam vidjela razlog slavlju. Po meni je to bilo užasno, grozno i smak svijeta jer nisam završila sat na vrijeme. Na državnom ispitu se zbog toga pada da se razumijemo. Ali u tim trenucima nisam razmišljala kako prije državnog imaš godinu dana stražiranja, a ovo je ipak prvo prvcato predavanje. Dakle, nisam bila nimalo pri pameti nakon sata. Bila sam raspamećena i spremna da se pokopam ko noj glavom u pijesak. Onda sam pak počela razmišljati kako ako je moguće pasti ocjensko predavanje (a imaš samo jedno, koliko znam još nitko nije imao dva), onda da li to znači da trebaš čekati sljedeću godinu (pasti godinu) samo zbog toga??! Da, da, znam...brijem ful kad me uhvati. Uglavnom, pošto ja uvijek ZA SVAKI SLUČAJ volim nešto provjerit i po sto puta ako treba pitala ja profesora da li je moguće pasti...??? Odgovor je bio: Nitko nije pao. Tada sam tek čula zbor anđela s neba i harfu u pratnji. A sad me isti zovu da odem u krevet jer se sutra rano budim. Moram do Ureda državne uprave. Laku želim noć... p.s. Tek toliko da znate, pitam se, da li mi učenicima svojim prisustvom na njihovim satovima nanesemo više štete ili boljitka? Naime, kad su bila ispitivanja pred prvo polugodište primjetila sam da se (moramo voditi bilješke, opažanja) vjerojatno ne bi ponašali onako kako jesu da nas nije bilo. Na profesorova pitanja bilo je "fora" odgovora. A da li bi ih bilo da nas nije bilo tamo?! Vjerujem da se oni osjećaju ko pokusni kunići, ali nismo ni mi daleko od toga. Nakon četiri godine te bace pred 30 učenika i zablenete se vi u njih i oni u vas. Ma super! Ja sam za to da se praksa uvede prije četvrte godine, ako ništa drugo barem od treće da se krene radit nešto konkretno...Preferiram konkretne stvari... |