|
|
| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Slučajnim odabirom riječi opis bloga našega ide ovako:
Ronin
Odbjegla nevjesta
Road racing
Black killer
Olovni vojnik
Djevojčica iz džungle
me majself end aj
Zajebajen se.
Nije slučajni odabir.
To su DVD-ovi na Majinon stolu.
Majin blog
Jok
Eat My Silkworms
veri intresting
Future Me
Svjetlosni propuh
Ja san NINa.
Nevolin ovako pisat o sebi.
Al jebiga. Nevolin ni živit pa opet živin.
I živin u leglu seljaka aka Splitu.
Iako je leglo seljaka nebi ga minjala za ništa.
Najlipši grad na svitu.
Samo se prošetajte po domu (omladine) i shvatit ćete ironiju.
Al nema veze ja sad tu pišen blog i ko jebe Split.
Glavno da ću se moć pripucavat sa ovon drugon šta ga piše sa menon.
Bok Maja. Kak si mi danas?
Boa ^
Bob ^
Nosonja ^
E ovo je moj box
Ja san Maja... također iz Splita... nisam toliko kreativna al snać ću se... idem 1. razred II. gimnazije i nisam baš zadovoljna svojim životom... moj moto je jednostavno naslov jedne pisme: Live and let die! mislim da je to najjednostavniji opis života, zašto komplicirat... ako pitate ljude koji me znaju reć će da sam vesela, naporna, hiperaktivna osoba, ali sam zapravo puno drukčija to je samo vanjština... živim na Brdima - mnogi će reć selendra al ta selendra ima moju kuću, dućan i stanicu i meni ništa drugo ne triba (iako ima još dosta nepotrebnih stvari tipa 10 kladionica)... imam malog ali paprenog brata Jozu - 4 godine... on je jako zanimljiva osoba posebno ako gledate njegov horoskop znak: riba podznak: škorpion, jako zajebano riba je emocionalna i uvik se uvridi a škorpion se brani žešće nego iko... a ja sam znak: riba a za podznak nisam sigurna jeli riba ili vodenjak u svakom slučaju katastrofa...
Doša je i red na mene. Nisam baš dugo pisala jer nisam bila na internetu. Svoj blog ću najvjerojatnije izbrisat jer čas da, a čas ne da da mi komentiraju, mislila sam da je stvar u predlošku, al očito nije, neman živaca se mučit oko toga. Pa ako neko ide na ovi blog želim se unaprijed ispričat šta nisam vratila komentare onima malo ljudi šta su mi komentirali............ E sad malo o mom životu. Ne znam znate li al ja sam bila zaluđena s Duffom, basistom Gunsa - TA ZALUĐENOST JE PROŠLA. Ali je došla nova... Hahaha kao i za prošlu Nina je kriva jer mi ga je pokazala. Isprva mi se nije svidia al sad mi je super. Ima neku čudnu facu prelipu, a i pisme su mu super. Nekima se gadi al eto ukusi su različiti. Dobra stvar je u tome da je stariji od mene samo 6 godina (iako to ničemu ne pomaže al eto tješin se) evo njegova slika pa vi koji ne znate mislite se:
Nina misli da piše pametne i zanimljive stvari:
Jeli ko primjetija (vi poštovana mnogobrojna publiko) da na cilon ovon blogu uopće nema slika? To je tako bolesno... Sick, sick. Ali pokušat ću to nadoknaditi! 
Well sometimes I go out by myself
And I look across the water
And I think of all the things, what you're doing
And in my head I make a picture
I sad tu stavljam stihove pjesme koja nema veze s nedostatkom slika na ovom blogu. Potpuno sam nepovezana. Ali tako je lakše znate. Pričati nepovezano, razmišljati nepovezano, pisati nepovezano. Tako možete biti carevi neshvaćenosti. Život bez logike. Milijun kuna na Milijunašu. Logika je za kurac. Kao more za pticu (osim galebova). Ili nebo za ribu. Ili novac za ljubav. Ma ne ta nije dobra usporedba jer ipak (po mom mišljenju) jedina prava ljubav je ovisnost. A onda kad shvatimo da netribamo bit ovisni o ničemu, onda i ta ljubav nestaje. A lova ostaje (ako je ne trošimo suludo i živimo o trošku staraca). Materijalizam ubija svit. Ni ozonska rupa nije ubojica koliki je materijalizam.
But maybe if I looked real hard I'd
I'd see your tryin' too
To understand this life,
That we're all goin' through
Da nije bilo materijalizma nebi bilo ni ozonske rupe. A bogami nebi bilo ni gladnih u Africi, a ni ozračenih u Hirošimi. Al bi onda automatski došlo neko novo zlo koje bi nadopunilo nedostatak posljedica materijalizma. Buncam. Neznan šta govorin. Živin u svon kaotičnon svitu, zatvorena od svih, neupućena, a pokušavan se bavit problemima svita. 
And he can see no reasons
'Cos there are no reasons
What reason do you need to be
Ne želim biti paranoična, tjeskobna, zavidna i najviše od svega ne želim biti.
And the lesson today is how to die
And then the bullhorn crackles
And the captain tackles
With the problems and the hows and whys
And he can see no reasons
'Cos there are no reasons
What reason do you need to die, die?
Ljudi koji misle, koji misle previše zagorčavaju si život. Imaš svoje istinkte, svoj mozak i srce. Nemoj slijepo vjerovati samo jednom, ali nemoj ni pokušati slijediti svu trojicu odjedanput jer ćeš sve zakomplicirati i loše će završiti.
Deep inside of a parallel universe
It's getting harder and harder
To tell what came first
Neznam.
I believe I can see the future
Because I repeat the same routine
I think I used to have a purpose
Then again, that might have been a dream
Nitko nezna. I nikad neće!
I think I used to have a voice
Now I never make a sound
I just do what I’ve been told
I really don’t want them to come around
Oh, no.
Every day is exactly the same
Every day is exactly the same
There is no love here and there is no pain
Every day is exactly the same
I can feel their eyes are watching
In case I lose myself again
Sometimes I think I’m happy here
Sometimes, yeah, I still pretend
I can’t remember how this got started
But I can tell you exactly how it will end.
Every day is exactly the same
Every day is exactly the same
There is no love here and there is no pain
Every day is exactly the same
(spoken)
I’m writing on a little piece of paper
I’m hoping someday you might find
Well, I’ll hide it behind something
They won’t look behind
I am still inside here
A little bit comes bleeding through
I wish this could have been any other way
But I just don’t know, I don’t know,
What else I can do…
Every day is exactly the same
Every day is exactly the same
There is no love here and there is no pain
Every day is exactly the same
Every day is exactly the same
Objašnjenje: ovaj post se dugo vuče ode u spremljenin postovima pa san odlučila da ću ga završit (pošto iman previše slobodnog vrimena na rukama) i dotjerat i da će mi on bit vrhunac u pisanju postova i da ću poslije njega pisat neke kvazi mislene postove koji neće bit duži od 5 redova i koji će završavat s bezumnim pozdravima mojin takozvanim prijateljima.
Ono ka Nina piše post (mada je upitno jeli to post i piše li ona ili tipka):
Znate li kakav je to osjećaj kad vas probude usred najnapetijeg sna vašeg relativnog mladog života? Ja bi u tom trenutku mogla ubit golin rukama onog koji mi je to napravija. Za to bi trebala postojati zatvorska kazna. Ozbiljno, mislin ono budit nekog jer ga neko drugi zove na telefon je iznimno i krajnje nepromišljeno i glupo i da san imala išta tvrdo pokraj sebe u tom času moj brat bi danas ima čvoku veličine šljive po sredini čela.
Dosta o snovima, ajmo malo o cviću. O onom cviću šta raste u poljima i šumama u kojima se Crvenkapavica gubi, a ne onom koje umire u ˝cvjećarnama˝. Ono šta mene jebe u zdrav mozak je to šta ono cviće od kojeg se prave oni kurci aranžmani i buketi ja nikad nisan vidila da raste na nekoj livadi il sličnom mjestu bez čovjekovog utjecaja. Jedino cviće koje san tako vidila su tratinčice i makovi i ono neko jadno zakržljalo šta raste po dalmatinskoj zagori. Al od tratinčica i makova baš se ne prave buketi i ti kurci. Stvarno jeli ikad iko vidija da krizanteme, zumbuli ili čak tulipani rastu na nekon zapuštenon polju. Jer ja nisan. Ja san vidila samo korov. Pa di onda raste ovo cviće drugo šta se stavlja u one kurce i pizde materine i druge imaginarne frendove. Pa u staklenicima. U izoliranim mjestima gdje primaju sve potrebno za njihov život, ali život cjeline zvana svit ih zaobilazi dok se ne pojave na nekom grobu ili gradskom parku. A onda su zapravo mrtvi. Nisu više ono nešto što te uveseljava kad vidiš njihovu ljepotu. Onda su samo tu za nekakvu estetiku poredani ko vojska. Kao i ljudi. Koji su mogli izrasti u nešto više, nešto što donosi radost, ali su samo postali karike u lancu marketinških trikova za prodaju lubrikanata za imaginarne frendove zvane Pensi. 
Pa niste valjda mislili da san ozbiljna? 
Al jesan zapravo. Ljudi postaju roboti koji žive samo da bi povećali broj stanovnika i da bi povremeno povećavali natalitet. A to je tužno. Svak mora pronaći nešto za što će živjeti, nešto zbog čega će ujutro otvorit oći i pomisliti kako lijep dan iako je -2 i kiša liva ka iz kabla i bus/tramvaj in kasne il su autu otišle svićice u kurac pa će zakasnit u školu/na posao ili koje drugo važno mjesto. A bez da su pod utjecajem kakvih droga ili sirnice iz menze na PMF-U. Koja je iz Babića btw.
Ugl svatili ste poruku (nadam se) a sad ne budite robti kojima je životni cilj napušit se i pojebat se na katalinka. Budite LJUDI kojima je životni cilj napušit se i pojebat na Katalinića brigu.
Pozdravi iz osunčanog i pocrnjelog Splita.
