U mom rodnom gradu krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, a i poslije sve do zatvaranja objekta jedno od najpopularnijih i najboljih mjesta za izlazak na dobro piće i hranu bila je gostionica Babun. Gostionica je dobila ime po obližnjem izvoru pitke vode čiji jedan rukavac prolazi tik uz samu gostionicu i teče dalje prema ilićkim bašćama. Priče koje se prenose sa koljena na koljeno kažu da izvor Babun nikada nije presušio. Čak ni na ljetnjim mostarskim vrućinama kada živa u termometru debelo pređe plus četrdeset stupnjeva Celzijusa. U toj vodi koja teče iz nepresušnog vrela hladilo se piće. I dan danas kruži priča "da nije bilo boljeg piva od onoga koje se ohladilo u vodi sa Babuna". Gostionica Babun bila je nadaleko poznata po odličnoj kuhinji. Pečenje,čevapćići,pljeskavica,džigerica sa bijelim lukom,domaći sir,kajmak,pršut,uštipci,razne domaće salate,domaći kruh,itd. Poslastice za prste polizati. Vlasnik te nadaleko poznate gostionice bila je moja obitelj,a Babun je najveći procvat doživio kad je gostionicu vodio očev rođak Zvonko. Eh što je Zvonko znao spremiti specijalitete. Savršenstvo od kuhinje.
U ta davna vremena ljudi su se puno više družili nego danas i česti su bili zajednički izlasci na večere. Moji roditelji su imali širok krug prijatelja i često smo s njima izlazili na druženje i zajedničke večere. To je za mene bio praznik jer je uvijek bilo i djece pa smo se igrali bezbrižni i sretni u ogromnoj bašći Babuna. Cijela bašća bila je pokrivena pijeskom pa bi mi mali vragolani pravili neke svoje građevine u pijesku krijući se od znatiželjnih pogleda ispod slobodnih stolova. Roditelji bi nas zvali da dođemo nesto pojesti i popiti, a mi na to nismo obraćali pažnju jer smo bili preokupirani našom igrom. To nešto bi obično bili ukusni čevapćići koje bi majstorski pripremio rođak Zvonko,a sok je bila Kokta. I dan danas tvrdim da je Kokta najbolji i najljepši industrijski sok od svih sokova koje sam pio. Kažem industrijski jer tu ne računam domaće sokove koje su pripremale moja baka i moja majka. Tadašnji čevapćići nisu bili kao ovi današnji uz koje serviraju kečap,majonezu,senf,itd. Da se ne zaboravi tadašnji čevapćići bili su porcija od pet ili deset komada (zvali smo ih mala i velika) uz koje se služila lepinja i sitno nasjeckani luk. Čevapćići su se jeli čačkalicom.
Jednu večer moji roditelji su bili pozvani na rođendansko slavlje koje je bilo upriličeno u bašći gostionice Babun. Normalno da su poveli i mene. Nemam pojma čiji se rođendan slavio. Moj sigurno nije pošto je bilo ljeto,a ja sam rođen u trećem mjesecu. Bilo je tu puno djece. Igrali smo se bezbrižno i sretno. Ja sam se sprijateljio sa djevojčicom mojih godina kojoj nisam znao ni ime,a vidio sam je prvi put u zivotu. Na kraju će se pokazati da smo se vidjeli i posljednji put u životu. Ona je kao i ja došla na rođendansko slavlje sa svojim roditeljima. Imala je dugu crnu kosu koja je bila upletena u pletenicu. Na sebi je imala prelijepu crvenu haljinicu i crvene cipelice. Vrlo brzo u igri smo se zbližili i ni sam ne znam kako odvojili smo se od ostale djece. Zavukli smo se pod jedan stol i tu pravili naše građevine od pijeska. Bili smo zaneseni našom igrom i ne znam koliko vremena smo se igrali kada se začuo muški glas kako zove Snješkaaaaaaaa. Odmah nakon toga čuo sam glas mog oca kako doziva mene. Nas dvoje uplašeni izvukli smo se ispod stola vidjevši uznemirene goste i osoblje Babuna. Bili smo kao ljuti zbog toga što su nam prekinuli igru i krenuli smo prema drugom kraju bašće gdje se slavio rođendan. Tamo su već sjedila sva djeca osim nas dvoje. Za nas dvoje su mislili da smo se izgubili pa su nas tražili oko gostionice i na obližnjem parkingu, a nitko nije prmjetio da se igramo pod jednim od slobodnih stolova na drugom kraju bašće.
Kad su vidjeli da smo tu nastao je sveopći smijeh i oduševljenje,a mi uplašeni ne progovarajući ni riječi lagano smo išli prema našem društvu. Čuli smo komentare od prisutnih u stilu "vidi ti njih kako se lijepo paze","vidi kako se drže za ručice","baš su slatki",itd, a mi nismo ni bili svjesni da se držimo za ručice. Kako i kada je došlo do davanja ruke ruci Bog zna. Kada smo tako držeći se za ručice prošli cijelu bašću i došli do našeg društva roditelji su kazali da trebamo oprati ruke i sjesti svatko na svoje mjesto jer sada je na redu da se jede rođendanska torta. U tom momentu sreli su se Snješkin i moj pogled. U njenim očima vidio sam tugu i onu djetinju iskrenost kao da joj je žao što su zbog torte prekinuli našu lijepu dječiju igru u pijesku. Jos uvijek smo se držali za ručice i ne znam ni kako ni zašto poljubio sam Snješku u obraz. To je izazvalo provalu smijeha i aplauza, a onda je Snješka poljubila mene u obraz. To su bili moji prvi poljupci u životu. Poljubac koji sam dao nekoj ženi i poljubac koji sam dobio od neke žene. Tada sam imao nekih pet ili šest godina i sjećam se da sam se zaljubio u Snješku do ušiju. Snješku kojoj je pravo ime bilo Snježana. Sa Snješkom sam podijelio moj komad torte,a ona je u moju čašu sipala njenu Koktu. Poslije te večeri nikada se više nismo vidjeli iako je bilo puno druženja mojih roditelja sa drugim bračnim parovima. Snješka je nestala zauvijek,a nikada nisam saznao tko je bila ta djevojčica sa dugom crnom kosom upletenom u pletenicu i crvenom haljinicom. Zbog prvog poljupca i moje zaljubljenosti u nju Snješka je moja prva ljubav.
Danas,nakon toliko godina tko zna gdje su Snješka i njeni roditelji,moji roditelji me gledaju s neba,gostionica Babun davno je prestala s radom i na tom mjestu stoji ruševina mameći uzdahe prolaznika koji se sjećaju nekih davnih lijepih vremena provedenih na tom mjestu. Jedino još uvijek iz vrela Babun izvire voda natapajući ilićke bašće i napajajući žedne prolaznike. Voda Babuna bistra i čista kao što su bili bistri i čisti poljupci dvoje peto ili šestogodišnjaka u neka davna vremena. Vrelo Babun nikada nije presušilo prkoseći suncu koje na tim prostorima nemilosrdno prži u ljetnjim mjesecima. A i moja malenkost se još uvijek ne da zahvaljujući mojoj ljepšoj polovici.
Autor: Dražan Mihić
Ova fotka iz obiteljskog albuma podsjetila me na moju priču o prvoj ljubavi. Dečko sa fotke je danas odrasla momčina, a ne zna ime djevojčice koja je s njim. Sreli su se i družili jednog davnog ljeta na godišnjem odmoru u Slanom.
Foto: Dražan Mihić
Druženje sa starim prijateljima Željkom i Harijem prije njihovog zajedničkog koncerta
...koji je bio fantastičan jer kako da bude drugačije kada su u pitanju ova dva majstora. Dan koji će nam ostati u lijepoj uspomeni i još jedno sjećanje na Golubicu i Grlicu.
