Koleđicom po Argentini
ponedjeljak, 22.10.2007.
I am back!
Dakle, vratila se zdrava, ziva i zivahna u San Juan, al nikako da se prikacim na net i stavim slije. Al evo, dosla maca na vratanca. Anka Poljakinja je izracunala da smo prisli 4500km. Pejzazi su se minjali ka crtic, jedan bolji od drugoga: malo zelenoga, malo vinograda, malo pustinje, malo planine, malo oceana. Put je poceja od Salte, pa San Pedro, pa priko Santiaga i Andi do Mendoze i San Juana. I zakasnili na posal 2 dana :) Dakle, da pocnemo sa slijama:
Humahuaca - pueblo andino, ko i svako selo ima crkvu, trg, mercado de artesanias, hrpu djecice koja ti skacu za vrat cim te vide i oce se igrat s tobom i babu koja prodaje koku. Naravno, lisce koke, ne ONO. Kazu da je puno vitamina i pomaze predvladat visinsku razliku.
Al evo sta se dogodi djeci koja prerano pocnu zvakat koku
Purmamarca, jos jedno selo u Andama, di smo spavali jednu vecer, i to isli lec u 22 jer svi tamo valjda lijezu s kokosima i nije bilo pasa na ulici.Dakle, Grkinja i mercado de artesanias
Tilcara, selo od prije dolaska Inki na ovo podrucje (cca 1400 n.e.) - Irac i kaktus
E da, kad smo putovali prema Salti, kasnili smo 3 sata jer su neki strajkasi blokirali cestu. Ljudi u busu su mirno sidili, pili mate, izgleda navikli na to jer u Argentini svako malo strajkaju. Kad sam pitala vozaca dokad cemo stat tako na cesti, reka je - do podne. Podne?? Kako zna, a nije ni izasa iz busa?! Pa lako, jer je u podne SIESTA!!! I naravno, i strajkasi isto odradjuju siestu! I bi tako.
Salinas grandes, kilometri i kilometri soli...
Tren a los nubes...stara ruta kojom su prevozili bakar i ostale rude od San Antonio de los Cobres do Salte, s puno vijadukata preko rijeka i planina, preko brda i dolina, preko sedam gora...
Dalje, Atacama...
Dakle, ja dosla u Atacamu, jedva cekala vidit pustinju, susu, hrpe pijeska, umrit od vrucine...kad ono...prvo, otisli gledat gejzire, digli se u 3.30 ujutro da stignemo tamo do 6 jer je tad najveca aktivnost gejzira, kad se smrznuta voda tek pocne otapat u podzemnim komorama i pocne sikljat para. I sve to na temperaturi od -7.
Nakon gejzira smo upoznali ljamice, ostatak price vec znate...
Onda smo stalno slijedili vodu, potocice, korita, ako se ne vidi voda, onda je podzemna, hiperaktivni vodic s enciklopedijskim znanjem nije prestaja pricat o vodi, pustinjski covik, opsjednut vodom, s ponosom nam pokaziva kako uspijevaju biljke u pustinji, kako funkcionira irigacioni sustav, vodija nas u oazu u pustinji, pokaziva kako uspijevaju ruze, smokve, grozdje...WTF?? A pijesak?? Dine?? Hello, ja sam iz Hrvatske, smokve imamo i tamo u izobilju, nisan privalila ovaj put da vidin -vinovu lozu?! OCU PIJESAK!!! I tako san se skoro popela na vrh glave nasem dragom vodicu dok nas napokon nije odveo u Salar de Atacama gledat flamingose i, ovo sigurno niste ocekivali od mene, najbolji zalazak sunca! Sunce zalazi, oko nas samo sol, pijesak i u daljini planine koje poprimaju zarkocrvenu boju a flamingosi nas prelijecu. Zagrlila se s Poljacima, Grkinjom i dragim vodicem kojem sam oprostila tour d'aqua i uzivala u romanticnom zalasku sunca.
Sutradan smo se 10 sati vozili kroz toliko zeljenu pustinju, pa sam utazila zed za velikim pjescanim povrsinama.
Saljivi Poljaci...
Ja visoooooko. Bila sam i vise, al nemam dokaza :(
Ljamica na cesti
Eto. Au revoir.
