Corrida da lua, kada trčanje postane sport za bogate

ponedjeljak , 04.03.2013.

N asip, siječanj, nas trojica iz Trnskog tumaramo preko leda i snijega i kližemo se, izvrčemo zglobove... A nakon toga cuga u Avenue Mallu. To je onaj dobri osječaj koji me uvijek tjerao na trčanje. Od onda sam se povratio u stvarnost, temperatura je opet naglo porasla. Ja protiv makadamske staze, tri do četri puta tjedno, po mraku. Tajice sam skinuo, i ostavio u ZG, u protekle dvije godine ovdje ih nisam niti jednom obukao. Kupio Ipod nano, skinuo EPMD, Das EFX i General Woo. Svaki krug ima 900 m. Za poluditi, 5 km nikako da stigne. Znoj počne curiti već na 400 m. Što zbog vrućine a što zbog kila. Kile ne idu dolje, nikako da se odviknem od loših prehrambenih navika. I tako rundam po klubu. Prvo sam trčao 4.5 km pa onda 5.4 da bi protekih par tjedana trčao 6.3 km. Pored staze onaj aparat s hladnom vodom, vaga (?!?), WC s WC papirom (preuređen dok smo bili u HR), i sve sprave za istezanje. I ja sam. Tu i tamo netko naiđe ali to bude više greškom nego onako s namjerom. A staza kao mini kopija maksimirskih 5 km. Prvo malo jača uzbrdica pa onda malo lagane uzbrdice, pa nizbrdica pa uzbrdica... samo u umanjenom mjerilu. I tako nakon nešto više od mjeseca dan došla je na red prva utrka ove godine. Corrida da Lua ili mjesečeva utrka iz jednostavnog razloga jel je start u 20.00. Ustvari nešto kao Kros liga jedino što se događa jednom godišnje. Tako sam si ja to nekako dočarao. Kada ono...

... 4242?!? WTF? Na kros lizi sam imao broj 62! Pa koliko tu ima trkača? Prijave su bile limitirane na 7000! a naravno kako je kasnije ispalo, na utrci ima hrpa onih koji trče ne prijavljeni tako da je teško doći do pravog broja. Zašto trče ne prijavljeni? Možda jer je prijava oko 210 kn. Čini mi se da je ovdje trčanje sport za bogate.

Svaki klub koji učestvuje na utrci ima ovdje i svoj šator. Pa šta i Vihor ima svoj šator na svakoj utrci :) Ima, šator 2x2 metra, za ostaviti stvari i baš da se ne pokisne u slučaju proloma oblaka. Ovdje je moj klub došao sa šatorom valjda 10x10 m sa stolom za masažu, dvije stolice za masažu, masažerkama, stolom sa voćem, da mi članovi ne bi gladni i žedni slučajno na start. Nekako mi je bilo neugodno u tome šatoru. Sjeo sam se u kut, gledao ekipu i sječao se kako je to izgledalo na nasipu. Dođeš s ponijem, skineš se kod klupice, pozdraviš ekipu i na start. Ante na brzinu kaže obavijesti za vikend, opali pištolj i to je to. Nakon utrke pozdraviš ekipu i na poniju natrag doma. Ovdje ekipa dolazi, pa legnu na stol, malo im izmasiraju nogice a onda popiju energetski napitak ili čvaknu komadić lubenice. Bolesno.

Okupljanje na startu je počelo u 19:30. Prvo ulazi ekipa sa crvenim brojevima. Crveni broj je koštao oko 300 kn. I služi da se uđe prvi. OK, znam, star sam, nema u meni više onog sportskog žara kao nekada. Ima samo 30 kg viška. Ali, za boga miloga, 300 kn!!! da bi ušli malo ranije na start. Ah da, nije samo to. Svi natjecatelji su dobili majice, ovi sa crvenim brojevima su dobili i bočice :) U 19:45 počinje ulazak nas sa žutim brojevima. Čekam da svi uđu pa ću kao ja. Naravno da mi se taj dio plana izjalovio jel nikako da svi uđu pa sam u 19:55 krenuo i ja u koridor. I tako stojim u koridoru, ostavim mjesta između mene i tipa ispred, dok se drugi guraju prema naprijed. Nema smisla. Naučio sam to još na Sao Silvestre u Sao Paulu gdje je bilo 25000 ljudi. I tako imam čip na nozi. Mogu startati i u ponoć, koga briga. Tek od trenutka kada pređem startnu liniju mi se mjeri vrijeme. I tako 5 minuta među 7000 trkača mirno stojim i razmišljam o taktici. Snage nemam. Do sada sam ove godine maksimalno trčao nešto više od 6 km u komadu. Dakle, nema jurnjave :) To sam naučio nakon nekih 20 godina trkačkog staža. Plan mi je opak. Nisam se zagrijao, dakle prvih 3 km zagrijavanje, bez da se uspušem. Onda mrvu ubrzanje do okreta, pa solidni ritam do osmog, lagano ubrzanje do devetog i ostatak koliko ide. Start. Preko startne linije sam prešao već u trečoj minuti utrke. Nije loše, u Sao Paulu mi je trebalo 40 minuta! Prvo ide manja nizbrdica, pa onda lagana uzbdica uz jezero. Držim se svog ritma, puštam ljude da me prolaze, a prolaze me skoro svi. Na 2.5 km ne uzimam vodu. Stavili su čaše s vodom na velike stolove koji gore imaju kao posudu od nekih 10 cm dubine a unutra sve puno leda. Uzimam dvije šake leda i trčim dalje. Nisam se navikao na ove njihove čaše s vodom. Originalno su zapakirane kao Dukatov jogurt s onim aluminijem gore koji se ni za vraga ne može otvoriti. Niti kada stojite u hladu ispod palme, a kamoli u utrci, dok trčite među hrpom ljudi. I tako nakon par sto metara dlanovi su mi se smrzli od leda, ali još se nisam ni zapuhao, niti oznojio niti sam žedan. Stiščem led što jače mogu a on kapa oko mene. Prolazim sat koji označava 3 km. Super se osječam. Nisam znojan, ne čujem svoje disanje, srce je još uvijek na mjestu a puls 150. Mrvu ubrzavam, počinje uzbrdica, a ljudi me više ne prestižu. Stavljam polako led na vrat. Malo s lijevom, malo s desnom rukom. Ne toliko da ohladim vrat koliko da ugrijem ruke. Opako mi je hladno. Ali led se i brzo topi jedva da su mi dlanovi ostali mokri do okreta na 5 km. Još uvije ne dišem, ali sam odlučio mudro da je vrijeme za popiti malo vode. Uzimam onu prokletu čašu jogurta s vodom. Pokušavam naći onaj jezičac za otvoriti, ali naravno da se trga. Pas mater... Gurnem palac kroz poklopac i napravim rupu. Naravno da sam se više zalio nego popio vode, ali i tako nisam bio previše žedan. Samo sam izgubio ritam trčanja. Ubrzavam. Prestižem ekipu koja već naveliko diše na škrge. Počinje nizbrdica ubrzavam još malo ali ne previše. Prolazim 7.5 km i zadnju okrijepu. Opet uzimam vodu poljevam se jer popit opet nisam uspio ništa i očekujem oznaku za osam km. Ubrzavam, počinjem disati ali kontrolirano. Stižem sve više ekipe. Prolazim deveti km i ubrzavam koliko mogu. To nije puno. Brzina mi je tek pala ispod 5 min/km. Nekada sam se tako rastrčavao!!! Prije cilja pokušavam finiširati, sam sebe, ali više ne ide. Uzimam medalju, voće i odlazim do šatora. Sjedam na jastuke, jedem bananu, presvlačim se i gledam drugu ekipu. Čekaju u redu za masažu. Hm, kada je trčanje postalo sport za bogate?