Zadar - Zagreb: Dan prvi
utorak , 24.08.2010.Kao pravi sportaši digli smo se u cik zore. Poslikali i krenuli na putovanje. Prije toga smo se dogovorili da nećemo starom cestom preko Gračaca već prekrasnom cestom preko Malog Alana. | |
Doručkovali, popili kavu, krenuli starom cestom od Zadra prema Maselenici kad eto Jura će:"Šit, karta ostala u autu!". Dobro da sam ponio fotokopije autokarte. Nije nešto precizna a i mjerilo je neprimjereneno ali će pomoći. | |
S vjetrom u kosi ubrzo dolazimo do Maslenice. Fotkanje na mostu, osmjeh na licu, sunce već visoko na nebu. | |
Najljepše je kad te netko nazove i pita nešto glupo o IEC61850 GGIO Industrial standard a mi stojimo u hladu svjetski poznatih krošnji Obrovačkog čemprasa. | |
Nastavljamo dalje po pustoj cesti. Pitamo policajce informacije o cesti preko Alana. Dolazimo do raskršća. Jura bi odmah u brdo. Svaki imamo po pola litre vode. Kaže on - šta će ti više. Ipak, razum je prevladao i odlučismo se spustiti u Obrovac u dućan. | |
Kupujemo zalihe vode. Trgnemo jednu ljutu, čuli smo da se na Tour de Franceu tako dopingiraju. Alkohol je dobar. Lijepo te dehidrira a to nam taman treba. Jedanaest je sati. Skoro pa zvizdan, a mi se trebamo popeti na 1044 m. Mažemo se kremom za sunčanje i napadamo Velebit. | |
U industrijskoj zoni Obrovca mir i tišina. Pa da, danas je neradni dan. Četvrtak, 11:00. :) | |
Iz prve pogađamo cestu za Sv. Rok. Pa ovo je prejednostavno. Još samo da zaobiđemo one stijene u daljini i sjurimo se punom brzinom prema Sv. Roku. | |
Velikom brzinom se počinjemo penjati. Nakon punih 500 m potrebno nam je malo odmora. Sjene samo u tragovima. Sunce prži sve jače. Vode je sve manje. | |
Nakon kilometar prestajemo biti izbirljivi. Stajemo i tamo gdje nema hlada. | |
Konačno dolazimo u razinu tunela. Odavdje mora da nema više puno do Malog Alana. Vadimo podloge i liježemo u duboki hlad uz mile zvuke jurećih automobila s autoceste. | |
Jura, nemoj se ti ništa brinuti kažem znalački. Kad smo mi prošli tunel prijevoj ne može više biti daleko. Možda još kilometar, dva... | |
A onda je prestao asfalt. Jurini semislikovi još su nekako i prolazili preko makadama ali moji slikovi nikako. A još sam bio i uklipsan. Sreća da nemamo više puno. | |
Stijene koje moramo proći sve su bliže. Samo još koji zavoj. | |
U tili čas eto nas kod crkve Sv. Franje Asiškog. | |
Čili i odmorni nastavljamo dalje. E sad smo fakat blizo. Gle kako su Tulove Grede blizu. Još zavoj ili dva... | |
Konačno dolazimo do mjesta na kojem se slikaju svi turisti koje smo sreli, njih pet. Mora da je tu vrh. Konačno. Zagrlimo se tako Jura i ja, slikamo... ali čekaj malo cesta još uvijek ide uzbrdo. Ma nije to ništa, vjerojatno iza slijedećeg zavoja počinje nizbrdica. | |
Greška. Iza prvog zavoja otvara se pogled na drugi zavoj, još uvijek uzbrdo, pa na slijedeći zavoj, također uzbrdo... | |
Penjemo se već nekoliko kilometara od navodnog vrha a još nema kraja uzbrdici. Već smo se popeli više od vrha Tulovih Greda. | |
I napokon, nakon samo pet sati penjanj stižemo na vrh, tj. na prijevoj. Bio je to trenutak istinske sreće. | |
Jura je dobio neopisivu želju da zapjeva. Moja domovina. Dok se pjesma orila okolnim dolinama poskoci su panično lovili maglu. Vode nam je ostalo svakome po par deci. | |
Odmah na vrhu eto i putokaza za autocestu. Još samo osam kilometara spusta po gustim ličkim šumama koje Mleci nisu stigli posjeći do Sv. Roka. Prva birtija je naša, ma gdje bila. | |
I konačno nakon dosta vremena bez vode, svjetlo na kraju tunela. Naša prva birtija. Dovlačim se do vrata. Već je na parkiralištu bilo malo čudno prazno. Birtija zatvorena. Neee... padamo u očaj. | |
Budući da nekih vodotokova nismo vidli, Jura počinje priču o punionici Sv. Rok i pipi na kojoj pune vodu, kad ono tabla, ispred već spomenute punionice, izvor Kozjan. Uznevjereni vrištimo i brzamo ka izvoru kada nas opaža lokalni čovik. E momci, tamo, iza kamena, samo polako pijte, ladna je. I stvarno u sjeni ispod drveta rupetina iz koje izvire svježa mineralna voda, bez mjehurića. A gdje izvire inačica s mjehurićima? | |
Gušimo se u svježoj vodi, punimo bidone, malo odmora, pa na zadnju etapu. 30 km do Gospića. Što nam je sve ovo trebalo? |
komentiraj (1) * ispiši * #