Qatar iliti Welcome

petak , 23.05.2008.

Nakon ugodno provedenog vremena u Istanbulu uslijedio je let za Dohu. U jedan sat poslije ponoći zakoračio sam u pakao. Temperatura je bila preko 30 C. Bilo je odmah jasno da postoji samo jedna stvar bitna od tog trenutka a to je što prije vratit se kući. U avoinu sam sreo Besima iz Tuzle koji za Konstruktor radi ceste po Kataru. Imaju smjene do 17 -02 i od 02-10. Ja sam naivno pitao a što je između 10 i 17, a on me onako pogledao tipa jela ja to njega zajebavam, a kad nije vidio nikakvu reakciju s moje strane, samo se nasmijao i rekao „A ti si tu prvi put?“. Nekako mi sve to nije uljevalo povjerenje. Besim je tu već par godina, radi na dizalici, i sada se vraćao s godišnjeg s rakijom i suhim mesom. Kaže, žena dobro zamotala da ne nađu na carini. Iako je Katar najliberalniji od susjeda prema alkoholu, točenje i distribucija su strogo kontrolirani a za unošenje alkohola u zemlju kazna je prvo zatvor a onda izgon iz zemlje. Prekrasno. Na aerodromu mi je bio organiziran doček i prijevoz do hotela u kojem sam uspio samo ustanoviti da imam dvije klime u apartmanu prije nego sam se srušio u krevet. Vozač me treba pokupiti u 10 pa sam imao vremena za spavanje ali kako sam naravno zaboravio upaliti klime probudio sam se već u 6, okupan znojem. Vožnja do posla je ciglih 60 km, po cesti usred pustinje. Dokle god pogled seže samo pijesak i kamenje.

Tu i tamo blizu mijesta posađene palme. Nema niti jedne travke osim onoga što se natapa, a ne natapa se puno van grada. Temperatura? Između 40 i 45. Ali je relativno suho, 13%, pa je osjećaj malo bolji, ali samo malo. Kažu da je ljeto ovdje ubitačno jer onda poraste vlaga. Sad mi je lakše, jel ipak trenutno nije ljeto. 42 stupnja a nije ljeto? Ljudi? Lokalci? Njih se rijetko viđa. Prepoznaje ih se izdaleka po njihovim bijelim haljinama i crnim špagama na glavi. Nisu ljubazni, ne smiješe se strancima, izoliraju se i ne znaju voziti, niti se pristojno ponašati. Osim što su bogati, stoka su rasistička. Centar Dohe skup je velikih, svjetlucavih novih zgrada koje jedna sa drugome nemaju nikakve veze. Između njih su široke avenije kojima piče najnoviji i najčudnovatiji automobili. Pješački prijelazi su rijetkost a i kad ih ima ne znači da pješaci na njima imaju ikakva prava. Pješaci su vrlo rijetko lokalni katarci.

Šetnica uz more, riva u našim krajevima, ili Corniche u ovima, lijepo je uređen s engleskom travom i palmama među kojima se petkom izležavaju indijci, pakistanci i ostala radna snaga. Preko ceste je Souqe, tržnica, ali ne u smislu zagrebačkog Dolca s kumicama i crvenim suncobranima već je to skup uskih, krivudavih što natkrivenih što nenatkrivenih uličica i trgova u kojima se nalaze samo trgovine.

To je pravo srce Dohe, namijenjeno za lokalni puk i strance. Cijeli taj dio grada koji se sastoji od 3 takva Souqea pod budnim je okom vojske koja ne dopušta svima ulaz. Prije tjedan dana sam prelazio cestu pored Souqea i vidio da vojska ne da ljudima da idu prema Souqeu pa sam inteligentan i zgodan koliko jesam zaključio da se sigurno nešto održava pa je pristup zabranjen, tipa onih skupova predsjednika u Westinu kad je Zagreb bio blokiran. I tako sam ja isto krenuo u smjeru u kojem su tjerali ostale. Kasnije mi se ipak učinilo da neke puštaju. Dok nisam shvatio da pristup imaju samo loklani budalaši i stranci. Danas smo išli isprobati. Da ne bih dobio batina, ili barem ako me strpaju u zatvor da imam koga uz mene poveo sam razularenog Jakšu. I tako prelazimo mi cestu, prilazi nam vojnik, ja u iščekivanju, on nešto promrmlja ja nas već vidim kako se vraćamo s ostalima, ali balkanac, balkanac, nemam mira dok ne dobijem po piksi, pitam „Sorry?“ kao nisam razumio, a on se nasmije od uha do uha i kaže „Welcome!“. I tako mi prođosmo u Disneyland.

Ono što Katar želi prikazati svijetu. Turisti i lokalni arapi sjede u simpatičnim kafićima i ispijaju kavu ili čaj, uz dim nargila. Ulice polizane. Tu i tamo se pojavi neki indijac, koji u tom prostoru izgleda kao da je ispao iz nekog drugog crtića, ali čim ga spaze vojnici ga isprate najkraćim putem van.

Što ti je demokracija! S takvim ponašanjem i mi ćemo prije njih u Europsku uniju :)

Lokalno dokono stanovništvo slobodno vrijeme provodi ganjajući se gliserima po zaljevu, ili autima po Cornicheu, ili pustinji. Dok se marva radnička skuplja u blizini, za njih, zabranjene zone. Što tamo rade nismo dokučili, samo pričaju ili čekaju nešto.

Nije nam bilo jasno, kao što nam još puno stvari nije jasno u ovoj čudnovatoj državi.

Za kraj evo još samo dvije slike. Onima kojima nije jasno evo kako izgleda mjesto gdje radimo iz satelita, Google Earth naravno. Ovo što je svjetlo smeđe ili sivo je naravno pijesak. Sada tu ima nešto više građevina ali to ne znači da pijeska nema.