Oko slijepe Galjufove

nedjelja, 23.09.2007.

Odrađivanje zaostataka: Pravo iz 'ladne glave...

09.09.2007 17:43 vecernji.hr: GOST SURADNIK: Mišljenje u slijepoj ulici
Autor Pavao Pavličić

Mnogi Zagrepčani nisu donedavno ni znali da u Zagrebu postoji ulica što nosi ime po biskupu Galjufu. A sad o toj ulici već tjednima čitaju u novinama, pa se pjene i zauzimaju stavove u vezi s njom. Jer, oko nje je nastao vrlo zanimljiv rolleyes problem.

Ovako je bilo. Najprije je to bila sasvim obična ulica, ne osobito velika i ne osobito važna. Onda je prije stanovitog broja godina – prilikom promjene regulacije prometa – ulica postala slijepa. I, to se njezinim stanarima osladilo, jer promet se bitno smanjio, kažu da se ondje čak igrao badminton na kolniku. Sad gradska nut vlast želi od Galjufove opet napraviti normalnu ulicu, zbog potreba prometa oko Kvaternikova trga. I, stanari su digli revoluciju, potežu sva moguća sredstva belj da bi to spriječili.

Njima se ja nimalo ne čudim: ljudi su povlašteni, i žele svoje povlastice po svaku cijenu sačuvati. Ta, tko se još može pohvaliti da živi u središtu Zagreba, a ima mir kao da je na ladanju? Ne odobravam: njihova sredstva, ide mi na živce zujo njihova pravednička poza, ali shvaćam zašto se bune.

Ne razumijem, međutim, ostale građane. Jer, kad god novine naprave u vezi s tim kakvu anketu, građani uvijek nepogrešivo staju na stranu onih stanara. To mi je sasvim zagonetno. Jer, građani bi imali najmanje dva razloga da budu na strani gradskoga poglavarstva. Prvi je sasvim načelan: oni sami nisu privilegirani, pa zašto bi onda branili tuđe privilegije i zalagali se za njih ?

Drugi je razlog praktičan: kad se ta ulica probije, promet će teći lakše i brže, te ćemo od toga svi imati korist laze i, pa i oni koji sudjeluju u tim anketama. Zašto onda ipak odgovaraju tako kako odgovaraju? Ja ne vidim drugoga razloga nut do povijesnog automatizma. Građani su naprosto navikli misliti da vlast uvijek radi nešto što je za njih loše, i navikli su biti protiv vlasti kad god im se za to pruži prilika. Naučili su se tome u ono vrijeme kad vlast nisu sami birali, nego im je ona bivala nametnuta.

A to svjedoči o nečemu vrlo žalosnom: ljudi ne žele prihvatiti demokraciju niti vršiti svoju građansku dužnost. U čemu bi se ta dužnost sastojala? U tome da svatko preuzme svoj dio odgovornosti. Jer, ovakvo ponašanje je neodgovorno: odeš na izbore, izabereš gradsku vlast, a poslije te više nije briga, jer uvijek polaziš od pretpostavke da je ona za sve kriva.

A to naprosto ne može biti istina: ni jedna vlast ne može uvijek biti u krivu, kao što ni jedna ne može uvijek biti u pravu. To pak znači da ne možemo unaprijed znati je li ono što vlast radi dobro ili loše, nego da moramo odlučivati od slučaja do slučaja, mućnuvši prethodno glavom. Jedino tako možemo znati što doista o vlasti mislimo i zašto na idućim izborima glasujemo onako kako glasujemo. A dok to ne shvatimo, bit ćemo u slijepoj ulici.