Sjede dva inženjera u uredu. Gledaju kroz prozor na gradilište kojim dominiraju dva krana. Kreće razgovor o tome dal bi stigao pobjeći da (protu)uteg sa krana krene padati ravno iznad tebe.

Počinje se postavljati jednačba.

Visina krana. Hmm 25m. neee 30m. ajde može.

Odjednom se inženjeri gledaju u oči sa vaginalnim smješkom na licu jer je obojici jasno da neznaju više izračunati koliko treba predmetu da padne sa visine h, pritom, naravno, zanemarujući otpor zraka i ine plodove mašte fizičara.

Kako ono idu formule? 2gh, sqrt(2gh) ?

Ma kakve formule! Sad ćemo mi to izintegrirati:

Inženjeri simultano kreću u integriranje.

Inženjer A ispisuje nekakve diferencijale. Debakl. Kao rezultat dobiva negativno vrijeme.

Okreće se inženjeru B, koji je krenuo vizualnim putem. Derivacija brzine bi trebala biti konstanta i zvati se g, ne? Correct. Znači, put bi trebao biti površina ispod krivulje promjene brzine po vremenu:



Kako to obično biva, rješavanje jednog problema izaziva drugi. Izračunati duljinu katete trokuta sa jednim poznatim kutem i površinom 30. Ajde dobro, to se relativno bezbolno rješilo.

Imamo rješenje. Utegu treba otprilike sqrt(6) sekundi. Dovoljno za par koraka i skok u stranu.

Ima nade.

Ali ne za nas.

> john ceo
> john fressner