Sjede dva inženjera u uredu. Gledaju kroz prozor na gradilište kojim dominiraju dva krana. Kreće razgovor o tome dal bi stigao pobjeći da (protu)uteg sa krana krene padati ravno iznad tebe.
Počinje se postavljati jednačba.
Visina krana. Hmm 25m. neee 30m. ajde može.
Odjednom se inženjeri gledaju u oči sa vaginalnim smješkom na licu jer je obojici jasno da neznaju više izračunati koliko treba predmetu da padne sa visine h, pritom, naravno, zanemarujući otpor zraka i ine plodove mašte fizičara.
Kako ono idu formule? 2gh, sqrt(2gh) ?
Ma kakve formule! Sad ćemo mi to izintegrirati:
Inženjeri simultano kreću u integriranje.
Inženjer A ispisuje nekakve diferencijale. Debakl. Kao rezultat dobiva negativno vrijeme.
Okreće se inženjeru B, koji je krenuo vizualnim putem. Derivacija brzine bi trebala biti konstanta i zvati se g, ne? Correct. Znači, put bi trebao biti površina ispod krivulje promjene brzine po vremenu:
Kako to obično biva, rješavanje jednog problema izaziva drugi. Izračunati duljinu katete trokuta sa jednim poznatim kutem i površinom 30. Ajde dobro, to se relativno bezbolno rješilo.
Imamo rješenje. Utegu treba otprilike sqrt(6) sekundi. Dovoljno za par koraka i skok u stranu.
Ima nade.
Ali ne za nas.
> john ceo
> john fressner
