funky mama

Ho-Ho-Ho na Šri Lanki

Ovih dana dida mrazovi iskaču iz svake paštete. I moj mali je skonta da nije problem starom debeljku podilit darove po cilome svitu kad se multiplicira u bezbroj primjeraka. U davno doba 80-tih prošlog stoljeća bio je jedan jedini, i to na novogodišnjoj (molim lipo, ne božićnoj) vrtićkoj priredbi u makarskom kinu Partizan di bi vrtićki kućni majstor Mladen obuka crveno odijelo, svake godine isto jer ne, nije ga bilo kupit u crveno-zelenom koncernu za 99,99 kn nego je jedno bilo pripravljano kako je Mladen dobiva na kilama. Lipo bi iz cilog glasa zapivali „pahuljice padajte“, uzeli svoju kesicu sa kazetom, slikovnicom i čokoladom i cili sritni odhopsali prema mami koja nas je čekala u publici.
I sve je to bilo lipo i pamćenja vridno, ali jedan od mojih dražih susreta sa didom mrazom (doduše njegovom figurom u prirodnoj veličini) dogodija se daleko od božićnih sajmova, kina Partizan, čak po datumu i daleko od Božića. Bilo je to u Sri Lanki, ili točnije u Spice gardenu negdi u sredini otoka na proljeće 2004. godine. Mater i ja cile krepane već šesti dan od truskanja po lokalnim cestama (savršenima za razbijanje bubrežnih kamenaca) s našim vodičem Upulom u njegovom žutom autiću, tog vrućeg vlažnog popodneva stale smo posjetit vrt koji je bija u programu naveden kao razgled Spice Gardena i upoznavanje sa mirodijama koji su otok proslavili u cilome svitu. U praksi, to je značilo zaustavljanje da bi nas lokalci obrlatili nek kupimo cimeta, klinčića, vanilije, papra, kurkume i ostalih aromatičnih biljčica, i to nakon masaže glave, vrata, korijena kose, noktiju, vrška nosa i svega ostaloga što se moglo izmasirat bez skidanja majice.

Neki štufani debeljuškasti momčić nas je preuzeja na ulazu u taj lipi vrtal di je raslinje bilo toliko visoko da ni neba nismo vidili sljedeću uru vrimena. Padala je sitna kišica, oko nas su se mišali mirisi, a zeleno di god pogledaš... ma divota. Nismo baš previše razumili našeg vodiča s oooogromnim crnim očima dok je na svom ne-baš-razumljivom engleskom objašnjava kojim su sve svjetskim rutama plovili šrilankanski začini, dok je mahao rukama prema raznim grančicama i nabraja "Excuse me, madams, this is coffee, this is cinnamon, this is cloves.." i tako dalje. Nismo puno pitale jer je bilo dovoljno bit tamo - sve drugo je bilo suvišno. Po podu je bila smrvljena piljevina, i dođe ti da onako bos protrčiš po tome između svih onih lipih mirisa i kapi kiše... Nakon te „edukativne“ šetnje (za one koji znaju dešfrirat sri-lankan-english), uslijedila je ponuda da će nas u garden-u izmasirat sa preparatima napravljenim od začina koji rastu oko nas. I sve bi to bilo super da nije ovaj što je masira cilo vrime nabraja monotonim glasom čime me maže, šta sad stavlja na mene, za šta mi je to dobro "madam, very good for your circulation, I see you work a lot in Europe". Ajde muči više i pusti me da guštan, doma iman internet pa ću vidit od čega će mi bolje rast kosa, od čega će mi se pročistit bubrizi i šta triba uzet kada zapne s probavom.

A još se mater i ja ko lude cerile cilo to vrime da smo nas dvi spice girls i slično, znaš ono kad te uvati ludilo ka na sprovodu ćaćinog prastrica i ne možeš se pristat smijat. E, pa baš to ludilo.
U samom finalu posjete spice gardenu su nas ti svestrani dečki vodiči-maseri-prodavači-botaničari-timaritelji slonova, zbunjeni našim cerekanjem u svih 16, uveli u dućančić veličine kioska, di smo tribali pogledat lokalne proizvode i kupit štogod za ponit doma da nas tijekom hladnih i burnih podbiokovskih zima sjeti na lipe i mirisne trope. I tamo među svim tim začinima, šamponima, tigrovim mastima, sadnicama, sjemenkama stala je ooogromna (za njihove pojmove di je najveći čovik visine ka ja u 14. godini) figura dida mraza. Ma brate mili uklapa se tu ka slon u staklarni. A nas dvi se još jače opalile smijat, toliko da su nas obrazi zabolili. Dva ozbiljna brkata prodavača, kasnije se ispostavilo da su to vlasnici cile začinske mašinerije, gledali su u nas dvi blese i malo po malo počeja se i njima smijat brk, kad su vidili da mi ne odustajemo od glupiranja. A na moje pitanje šta tu radi Santa Claus na proljeće, brko mi je ponosno i ozbiljno odgovorija „Vi ar Muslims, but vi lajk Santa Claus, hi bring present, evribodi lajk him!" iliti na hr "Mi smo Muslimani, ali volimo Dida Mraza, donosi darove, svi ga vole!"
Od svih susreta na tom putovanju, taj mi je osta u glavi. U zagušljivom dućančiću začina, našle se nas dvi lude ne-katolkinje iz katoličke zemlje, zbunjeni Upul budist-vodič-vozač, dva brkata Muslimana koji žive od prodaje šrilankanskih začina i plastični dida mraz od dva metra među kremama i šamponima. Iako u proljeće, iako u budističkoj zemlji, iako na tropskoj kiši, iako okružene ljudima koji su jaslice vidili samo na televiziji - bio je to divan trenutak slavlja ujedinjenih različitosti i mog osobnog doživljaja Božića.

Danas, kada definiramo obitelj....

Suma summarum, moglo bi se reć da je cila skupina meni najdražih ljudi koju bi na ostalim jezicima nazvali „family“, „la familia“, „die Familie“, „familia“ i slično jedna dosta fluentna i nekonvencionalna družina. Sami začeci njene nekonvencionalnosti sežu još tamo negdi u 80-te godine prošlog stoljeća kada je moja mater rekla „protiv“ svome braku (bila je to jaaaako dobra ideja), pa smo od „mama, tata, brat i ja“ definicije ostali „mama, brat i ja“. Ruku na srce, niko me nije čudno gleda, nisu mi narasli rogovi ni rep, nisan morala nosit scarlet letter na školskoj kecelji niti je u denvniku crvenim slovima uz moje ime pisalo „kopile samohrane matere“. Napominjen, sve je to bilo u komunizmu - tom strašnom, groznom, mračnom, zatvorenom i sivom komunizmu. Ali kako nevolja nikad ne dolazi sama, nit nekonvencionalnosti provukla se kroz naše tkanje i kroz sljedeća dva desetljeća unutar kojih je u skupini došlo do još jednog razvoda (ni manje ni više nego moga), nekoliko skoro pa izvanbračnih zajednica, prekida i dosta zanimljivih situacija. Za divno čudo, i u poslu se svakodnevno susrećen sa spornim obiteljskim situacijama i to u onim pravim pravcatim obiteljima sa mamom, tatom, braćom, sestrama, the whole package - svađe braće i sestara radi pet kvadrata vrtla i parkinga, mržnje između roditelja i dice jer je nevista rekla ili prišutila ovo ili ono, obiteljsko nasilje u svim mogućim kombinacijama, razvodi između ljudi svih dobnih, intelektualnih, imovinskih i profesionalnih skupina. Aha, znači nismo mi jedini rizična skupina, problema ima, dakle, i u nekim „normalnim obiteljima“!

I moran priznat da je to bio, a i danas je, jedan jako zabavan, ispunjen i osnažujući život. Niko od nas nije od gušta sebe doveja u takvu situaciju niti je cili sritan i ponosan što je zajeba svoj život i svoju obitelj. Nije lako, ali ako se držimo one stare da se od govna može napravit pogača uz pravog kuvara i dobar recept, i na kraju sve to okrenit na zajebanciju – pa zašto ne?!
A sad, kako to sve objasnit ditetu od pet godina... hm! Neke stvari koje bi bile nezamislive dici iz „obitelji“ on već uzima zdravo za gotovo, pa mu je tako sasvim normalno da baba ili mama npr imaju momka ili da ujko živi s ujnom koja mu nije žena. Jedino mu je još misterij kako je nekad davno dide Zoran (poznat publici iz teksta o tuk tuk mašini) bija muž babi Suzi. E, tu malo zapnemo. Valjda dite ne može vidit baš toliko u prošlost. I bolje mu je.
Njegov prijatelj Leo (podaci poznati autorici), inače plod ljubavi između ranije razvedene mame s ditetom iz prvog braka i njenog izvanbračnog partnera, doša jedan dan cili zbunjen iz vrtića nakon što je skonta da po njegove prijatelje - brata i sestru blizance dolazi često njihov tata i oni mu se oboje zatrče u krilo vičući „Tataaaaa!!!!“ Šta je sad ovo?! Kako su ovi dvoje brat i sestra, a imaju istoga tatu?! Izgleda da dica iz razvedenih zajednica nekako uvik gledaju korak naprid.

Ima tu i nekih prednosti, kao npr dupli pokloni za rođendane, Božiće, Uskrse, Sv. Nikole i ostale svece – valjda se tako iskupljujemo nebesima za svog pakleni grijeh. A još ako kod mame ili tate ima pridruženih članova - uh, veselju i darovima nikad kraja!
U to ime će moje dite čak i prišutit kada se digod neko iz najbolje namjere i neznanja maminom „prijatelju“ obrati kao „tati od maloga“ jer mu je više bidnome dosadilo objašnjavat šta je kome ko u ciloj toj našoj situaciji.
Da je danas pitat mog princa ili Lea ili bilo koje drugo dite koje živi svoj mali život u bilo kojoj kombinaciji osim „obiteljskoj“ i kojima na listama za upis u novu vrtićku godinu kod imena oca stoji prazna kockica (ko da su začeti po Duhu svetome ili ko da je teško napisat ime roditelja / skrbnika), ta jadna dica bi se vjerojatno našla u čudu o čemu to te barbe na televiziji pričaju, a nakon nešto podrobnijeg objašnjavanja kako bi obitelj zapravo bili „mama, tata, brat /sestra i ja“ vjerojatno bi je (indoktrirani i zavedeni) i sami tako definirali. Život bi im sigurno bija jednostavniji, crno-biliji i prilično pravocrtan, bez obzira na moguće posljedice. I to ne bi bilo prvi put da dica to lipo pojednostavljeno definiraju. Već prošlo lito, prije ikakvog spomena o referendumu, definicijama i ostalim cirkusima i čudovištima, moj princ je nakon kupanja s Dijanom, Markom,Sarom i Matom pita „Mama, oće li ova obitelj poslije plaže s nama na pizzu?“ dok sebe i mene vjerojatno opisuje kao „mama i ja“. Ali to je ipak samo petogodišnjak koji svit gleda ka Spidermanov film u kojemu imaš crne i bile likove, bez svepristunih više od pedeset nijansi sive kako je to u stvarnom životu.
Ali sve to nije bitno, kako definirat, opisat, sastavit, rastavit na proste faktore. Ono što ostaje važno je da moj mali kada u vrtiću triba nacrtat svoju obitelj naškraba neke neidentificirane oblike raznih boja i neprepoznatljivih linija, i puno puno šarenih srca oko te „obitelji“ (vidi uvodnu sliku) jer zna da je u njoj, bez obzira od koga se sastojala ili ne sastojala, voljen i prihvaćen. Pa makar i pod cijenu objašnjavanja obiteljskog stabla i pridruženih članova barbi na trampulinu, prodavaču palačinki i tetama u vrtiću.