†...Join me in death...†

Poison girl...

Prošlo je prilično dugo od posljednjeg posta... a dogodilo se toliko toga.
Najvažnije od svega bi bilo to da sam sad zadnji vikend otkrila jedno savršeno mjesto za mene, mjesto na kojem ću od sada sigurno provoditi svaki vikend... Bez obzira na to što sam i prije znala da taj birc već tamo postoji 100 godina, nisam nikad imala priliku otići tamo, a i ljudi s kojima sam se prije družila prezirali su to mjesto..

HOLLY PLACE IS: Rock caffe TNT!!!

Sad otkad sam apsolutley free nitko mi ne može zabraniti da idem tamo... hehe
Nisam mogla vjerovati da postoji birc u kojem bi se puštao HIM, a kamoli još i ljudi s kojima bih ga mogla zajedno slušati... Ovaj me vikend totalno izvukao iz depre, bar na neko vrijeme tak da nisam ni imala neku inspiraciju za pisat blog... A pjesma koja je obilježila cijelu subotnju večer bila je:

"I did it all just for her
I did it all just for her
And love's heart is death
For me and my poison girl"

S obzirom na to da je danas Božić, nekak sam se sjetila nekih besmislenih stvari, pa ono, ajd da nekaj napišem...
Ove me je godine totalno zaobišao božićni duh, blagdanska groznica i slične izmišljotine...
Jučer navečer sam otišla na polnoćku, i čekajući neko čudo, opet ništa... Iako je na polnoćki bilo prekrasno (dodajući k tome da sam tam vidla prezgodnog lika s dugom kosom ), u sebi sam osjećala neku prazninu... neznam, možda i tugu, samoću...
Nije ni čudo da se za vrijeme blagdana počini najviše suicida, homicida i sličnih gluposti kad to pretjerivanje ljude dovede u ludilo...
Kak bi se netko mogao veseliti svemu tome dok nema koga zagrliti u pola noći, ili znati da nema koga usrećiti nekim malim poklonom?!

Na kraju svega, Božićno se večer već bliži kraju, a ja još uvijek nisam počinila samoubojstvo... još ne...
Utjehu i topli zagrljaj sam ipak potražila negdje drugdje...


*And the taste of the poison on her lips is of a tomb*

Piercing da ili ne?

KOLIKO
da mi je
znati
koliko znaš
koliko se
uzalud smješim

na lomači...
Ana Horvat



U posljednje vrijeme počela sam razmišljati o nečemu...osim smrti opsjeda me nešto drugo...
A to je PIERCING... Neznam, fkt bih si ga htjela stavit, al mi je nekak bed. Nije da se bojim boli... dapače, volim ju...
Znam da većina ljudi o takvim ljudima ima drugačije mišljenje i toga me najviše strah... Ne bih htjela da me zbog toga drugačije gledaju ili misle da sam drugačija nego što sam bila do sad.
Mrzim proklete predrasude....!!!!
To mi je još jedina želja, pa ak budete kraj mene na samrti i ak vam nebudem imala snage reći što želim, onda mi ispirsajte čobu i znali budete da ste me učinili sretnom za preostali život (10min) i onaj nakon smrti :))

hehe nećete vjerovati... evo danas je petak i prolazeći Tkalčom pokraj zlatarne na neki sam način uspjela zadovoljiti svoju beskrajnu želju za boli i piercingom, pa sam si....
... DALA ISPIRSAT UHO!!!! hehe

UMRLA JE ONA…
Miris svježe noci u sobi
i zvuci otkucaja sata...
Samo ona uz titraj svijeće još je budna.
Piše pjesme, čekajući novi dan.
Piše o ljubavi,
što mrtva je zgažena ostala
na podu njenog tužnog života.
...o ljubavi koja još samo u njenim stihovima živi.
Pita se ima li uopće smisla
živjeti ovaj život bez ljubavi
ili bi bilo bolje da se svrši sve to već jednom?!?
...
Ode u kupaonu i popije šaku tableta,
vrati se k svojim stihovima i svijeći.
Nožem tupim zareže ruku,
A bol joj oduzme snagu.
Rukom joj prođe oštra bol i trnci,
a zatim se proširi na cijelo tijelo.
Glava joj pade pored svijeće,
toplina joj ožari čelo.
Krv još topla i svježa
ostavila je trag na njenom stolu.
Ona je sada usnula najljepši san o ljubavi,
a slomljeno srce prestalo je da kuca.
Usne još vrele, ali mrtve,
crnim su ružem ostavile trag njenog života
...kojeg više nema.
...
"I što smo mi na ovome svijetu?
Samo lutke na koncu bezazlenoj nepredvidivoj sudbini..."
- pitala se ona u pjesmi,
prije nego je oduzela život svoj mladi.
Plamen života u njenom srcu,
žar mladosti u njenim zelenim očima
su se naglo ugasili.
Umrla je sanjajući savršenstvo,
ostala je obasjana svjećinim svjetlom.
...
I osvanuo je novi dan,
zrake sunca obasjale su njenu sobu, kosu, stihove...
Sve je mrtvo.
Svijeća se odavno otopila.
UMRLA JE ONA ... pjesma je koju je posljednju napisala.
Umrla je za sreću, za ljubav, za druge...
ali duboko u sebi ona zna
da umrlo je samo tijelo.
Ona će zauvijek živjeti u svojim pjesmama.
Tek je sad počela živjeti,
u smrti svojoj gdje je pronašla svoj mir od ovog nemirnog svijeta.
Ona živi kad čitaš njene stihove,
svaka tvoja izgovorena riječ
jedna je bol koju je proživjela pišući
ovu pjesmu
u suzama
umirući.

Sve umire što se rađa...

Pa naravno!
To je truljenje i gnoj
I neumoljivo raspadanje, raspadanje, raspadanje
Dok se vraćaš iz životinjskog svijeta. U biljni.
Tugovat ću, naravno
Pokojna moja ženice,
Iako tugovanje nikad nije
Produljilo život
Ili izmamilo još jedan dah
Iz tijela koje je dotakla smrt
"Biologov oproštaj sa suprugom" Sherwin Stephens

Evo napokon nakon tjedan dana sam se uspjela dokopati kompjutora i interneta. Dugo je prošlo, a u mom životu se ništa nije promjenilo... Misli kao i obično obilježe svaki proživljeni dan... misli o prolaznosti, beznačajnosti...
Danas sam imala priliku doživjeti neopisivo iskustvo... vidjeti porođaj (na praksi)...
Tako maleno krhko biće, koje se bori za život, bori za zrak, tako je snažno, a ni ne sluti da je već svojim prvim udahom i prvim pogledom na svijet počelo umirati... To je tako ironično... i tužno. Ljudi (roditelji) se vesele, jer na svijet donose novi život, novo svijetlo, a nisu ni svijesni koliko su mu samim time patnje nanjeli... jer će ono kao i svi ostali morati patiti, biti povrijeđeno, kako bi preživjelo. Nije pravedno...
Uvijek sam govorila, a i još uvijek stojim iza toga kako nikad neću imati dijete... neznam. Nekak to nije za mene, iako me djeca obožavaju. (Neznam kaj vide u meni... hehe.) Prije bih htjela da me istetoviraju po cijelom tijelu nego da... mi rade to što sam danas vidjela... hehe
Ajd neću vas plašiti, ali da mi je znati što su žene skrivile, da moraju na tako bolan i okrutan način na svijet donjeti novi život?!?

Sve sam to promatrala, kao iz svog nekog svijeta, a u glavi mi se vrtila pjesma.... "Sleeping with death" od Reflexion... u ovom slučaju ironična, ali stvarna i realna... neznam kak sam se je sjetila baš u tom trenutku..?!



Her face so white and pale, she’s sleeping with death
Her eyes like mirrors of pain

Lost her will to try
Rather stays in bed
Counting her last days

The beautiful smile is wiped away
No one answers when she prays
The same thought inside her head:
“ Please let me be or take me away “

Mother cries beside her bed
Where is God when I need His help?
The life of her child is fading away

The time is running out, the end is near
It’s time for her last wish
Hand on her heart her mother swears: “ I’ll do anything “
But she’s already speaking to herself

Now beautiful life is wiped away
No more questions no more prayers
No grief in her eyes just a peaceful gaze
The end of her earthly days

Mother cries beside her bed
There is no god, no one who helps
The flame of her life has faded away
Now she is sleeping with no pain
An innocent mind without a stain
The line of her life has faded away

Je li ovaj život zaista stvaran ili mi samo umišljamo da postojimo... Je li sve ovo samo san? Ako jest... onda je SMRT buđenje... Buđenje, povratak u stvarnost, u realnost....
I opet se vraćam na isto, a to je smrt... koja započinje samim začetkom života. Po takvoj se teoriji onda život i ne bi mogao nazvati životom... al dobro, neka se time bave oni kojima je to posao, a ja ću si samo na taj način ubijat svakodnevnu monotoniju ...

Nešto što me je na kratko uspjelo izvući iz depre ovaj vikend, baš kad sam krenula učit i pisati seminar je bio jedan film..."Kuća na stijeni". "Frendica s velikim F" mi je poslala sms da ga gledam i samo kaj sam bacila pogled, od telke se više nisam odvajala... jednostavno sam zaboravila na sve i .... prepustila se doživljaju koji je bio tako dooobaaarrr... hehe
... samo jedno ime sve objašnjava Hayden Christensen
Evo to bi bio jedan od rijetkih primjeraka muškoga roda za kojeg bih mogla reći da je PREdobar, prezgodan... bez obzira što nema dugu kosu!!!
Zaključite sami.... hehe

Pozz




I koji je komentar na sve to?!?! hehe

Love is the funeral of hearts...

Ljubav... postoji li ona ili je to samo
strast i opsesija nečijom pojavom...
Neznam.. nisam stručnjak, a emocije
su mi oduvijek bile riječima neopisive,
dodirom neopipljive, neobjašnjive...

Zašto su rastanci uvijek tako bolni?
Zašto uopće volimo kad znamo da će
jednom ipak doći kraj koji će boljeti više od ičeg?!

Zanimljivo je to da su ljudi samim
time, na neki način, čak i nesvjesno, pomalo suicidalni, ili mazohisti, jer život
bez boli ne bi bio život... Htjela bih znati odgovore na ova pitanja, ali koliko
god razmišljala, stalno se vrtim u krug....
Ali ipak na kraju svega dolazim do jednog i jedinog zaključka -
SOLITARY IS MY BEST FRIEND!!!!

Razorblade kiss

RASTANAK U -SMRTI-
-Ti i ja- 2 stranca u beskrajnoj tišini
S bezbroj pitanja bez odgovora, u ocima...
Svaki pogled - bol nemilosrdna
Koja nas polako ubija...
Suze preplavljuju sve moje dubine...
Ono što ja jesam sada više ne postoji...
I zadnji komadic SEBE - svoje suze
Kao bisere ostavljam nocas tebi...

Crna maskara - razmocena suzama
Klizi - sve do usana...
Tuga nocas razdire naša srca...
Ljubav umire sa nama
Postaje nam svetost
Sada kad je više nema...
Nocas u pustoj tami
Tuga je himna naše ljubavi
Dok se rastaju dvoje
Koji su se nekada voljeli....