subota, 25.08.2007.

...

Napisah jučer:

Između literature predviđene za usvajanje u vrlo kratkom vremenu i monitora koji ubija moje štapiće i čunjiće- upalih TV. Ne bilo koji program, program nove Osječke televizije. I tako uz glazbu i pregršt spotova gradivo se činilo manje bljutavim, a ja sam polako kontala kako možda i neću odjaviti ispit. Odjednom se moja lucidnost počela nazivati upitnom, na programu je zasvirao „Last Christmas I gave you my hart...“. Stop.

WTF.

Dobro, znam da je gradivo čisto sranje i da moj mozak polako prestaje biti receptivan za išta osim malo sna. Ali ovo je bilo previše. Osim što je vani sparno i komarci jedva lete kroz vlagu u zraku, ona poruka na kraju spota ( Merry Christmas and Thanke you) i ne bi bila tako bizarna da poslije nje nije uslijedio SnoppDog. Odlučujem se baciti na gradivo, ponovo.

I ne znam zbilja kako sam počela pisati ove retke, rekla sam da je gotovo s blogom i inim stvarima, neću pisati više. Ali evo me opet, OČITO. S vremena na vrijeme moj exblog prerastao je u dnevni tisak šire osječke populacije. Nije da mi je smetalo, ali polako sam izgubila ono što mi se najviše sviđalo-anonimnost. I ne znam jeli ovo dobra ideja, ali nije ni bila dobra ideja pustiti Last Christmas stoga... Talk to the hand, 'cause the egg ain't lis'nin!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.