Nije važno gdje si...
|
PROLOG - Dobro kaj je s tobom, daj napiši neki post! - Ali ne radi mi još internet u novom stanu… - Pa odi u stari stan i napiši. - Dobro, budem! - Prije Praga! - Okeeeej, napisat ću. Obećajem! Tako je nekako izgledao razgovor između Ivane i mene tamo negdje prošli četvrtak. Jesam li napisala post? Nisam. A jesam li obećala da hoću? Jesam. Jesam li prekršila obećanje i još jednom ostavila Ivanu samu da se koprca s vama? Jesam. Zato sada zasukoh rukave i tipkovnicu pod ruke! Sjedimo u Praškoj pivnici. Meni stalno ide na smijačke. Uz mene sjedi Jelen. Nije to pravi jelen, već dečko koji izgleda kao jelen pa ga ja zovem Jelen, a mogla bih ga zvati i Tužni Dinosaur jer ima preko dva metra i onda kada se vozi u busu mora imati pognutu glavu jer je previsok i izgleda kao da je tužan, ali to je već druga priča. Jelen je vrlo smiješan i pljuje kad govori. Pa bih ga mogla zvati i Ljama, ali ipak ga zovem Jelen. Jer, Jelen toliko pljuje kad govori da smo svoje krigle s pivom prekrili onim kartonskim podlošcima. Ali nikome ne pada na pamet da ga ušutka jer on je toliko smiješan i nama svima toliko ide na smijačke da nas na kraju izbacuju iz pivnice. Hodamo kroz Prag. Kiša. Sunce. Duga. Oblaci. Vjetar. Kiša i sunce. Kiša i vjetar. Vjetar i sunce. Pa opet oblaci. I sve to u roku od pola sata. Naš vodič je profesor gitare na praškoj akademiji. Buljim mu u ruke. Obožavam ruke. A ove su najljepše koje sam ikada vidjela. Priča mi kako je studirao u Pragu i magistrirao u Beču. Ozbiljno počinjem razmišljati da zadnje dvije godine psihologije završim na Karlovom sveučilištu. Odlučila sam da je treći dan najpogodniji za kulturno uzdizanje, pa jezdim (genijalan mi je taj glagol) po praškim muzejima i galerijama. I službeno zaključujem, Česi su najnapaljeniji ljudi koje sam upoznala. Te skulpture…pa slike…ako hoćete, i knjige… ipak, svidjelo mi se gotovo sve što sam vidjela (kažem gotovo sve, a zapravo mislim SVE, ali ipak kažem gotovo sve da ne bi ispalo kao da pretjerujem), a najbolji mi je bio Mucha. U pivnici (a gdje drugdje) upoznajem dirigenta praške opere (naše gore list), pa mi poklanja četiri karte za Rigoletto večeras. Radosna prihvaćam. Još malo neplaniranog (takvo je najbolje) kulturnog uzdizanja. Predzadnji dan je bio najbolji i najpraškiji. Za doručkom sam upoznala Čehinju koja mi je pričala o ruskoj okupaciji i „onim vremenima“, vrlo pametna žena. Pa sam malo sama šetala Pragom, pa ručala juhu od češnjaka (da, da, i vrlo je fina), svinjsko koljeno (i vrlo je fino), a uz to odlično paše velka desetka (vrrrrlo fino pivo). Prošetala sam po Petrinu (nešto kao zagrebačko Sljeme, samo manje) i divila se Pragu iz zraka. Zadnji dan smo ujutro stavili kofere u bus i krenuli kući. E da, jesam li spomenula koliko je Prag prekrasan??? EPILOG Jučer sam bila na Špancirfestu. I vraćamo se tako jutros u tri vlakom, u kojem je neudobno spavati i u kojem je hladno. On vidi da mi je hladno i zagrli me pa je meni odmah toplije, ali ne želim to priznati, jer ne želim da me pusti. I najljepše mi je na svijetu pa si mislim… Nije važno gdje si. Već tko je kraj tebe.  Kristina |
