Tvrdo kuhane misli

28.08.2006., ponedjeljak

everything is changing..

Promjena sim, promjena tam..
Ozbiljno, u zadnje vrijeme se sve mijenja, i ja, i moja okolina, sve. Promjena mijesta školovanja, iz dalekog Novog Zagreba, u blizu okolicu nasuprot HNK. Nakon toliko jutara i poslijepodneva provedenih na stanici čekajući moj omiljeni bus 109, poznatiji kao črnkas, sad ću se samo prošetat do faksa. Koliko me to veseli, toliko me i straši.

Novi suputnici, u novom putovanju, sve novo.. Pa čak i ja! Moja duga kosa, nestala je samo jednim potezom moje frizerke, otišla na pod.. Moji čuperci na podu podsijećali su me na sve lijepe i one ne tako lijepe trenutke moga života. Okrenuta je nova stranica, mijenjam se. Rješavam se onih ružnih osobina. koje su ugrožavale moju osobnost.. Nema ih više! Pred vama je nova, renovirana Ivana, koja još nije sigurna da li joj ta promjena godi il ne. S vremenom ću valjda vidjet jel sve to bila samo pogreška ili najbolji potez u životu.. Ponovno volim sunce, dapače obožavam ga, ne mogu bez njega!

Progovara li to zrelija Ivana ili.. Ili me to samo ovaj trenutak čini takvom?

It can't come quickly enough
And now you've spent your life
Waiting for this moment
And when you finally saw it come
It passed you by and left you so defeated

Zrelija Ivana.. rolleyes

- 17:48 - Komentari (11) - Isprintaj - #

17.08.2006., četvrtak

Crno bijeli svijet

Svijet je crno bijel? Jel je? Je. Crn je kada se dogodi nesretan slučaj, pa se svi zavijemo u crninu i tužni smo, i žalosni, sve je baš onako, crno! Bijel je kada snijeg napada, pa je sve bijelo, baš kao u bajci. Bijelo me skoro uvijek asocira na nešto veselo, barem donekle, a crno na nešto tužno, iako ne nužno. A što se dogodi kad se ova gore dva događaja zajedno odvijaju? I jedno i drugo na istome mijestu, čini mi se nekako ironično.
Svijet je crno bijel, zar ne? To dvoje se neprestano međusobno nadopunjuju! Ali...
Što je ovo iznad nas? Nebo. Samo neka varijacija na temu bjeline? Još jedan kontrast u svijetu kontrasta? Ne! To je nebo, plavo nebo, ono lijepo, obojeno, najlijepše, nevjerojatno, najdivnije, sasvim savršeno, a istodobno tako obično nebo. Pesimisti bi me sad upozorili na ružno nebo kada pada kiša. Na to samo odmahnem glavom i kažem pih...

Zar nebo nije lijepo, čak i kad kiša pada, čak i kad nam se čini ružnim, i tmurnim, i ljutim, i žalosnim? Zar nije lijepo? Je, s ponosom kažem da je!
A tek sunce. Zelena, divna, mekana trava, smeđa zemlja, divan leptir, pa čak i skakavac kojeg se bojim. To nije lijepo? Taj potpuni sklad i nesklad boja. To nije lijepo?
Naviknuti smo da sunce svaki dan iziđe, nekad ga je više, nekad manje, ali što da ga jedno jutro nema. Što da nema trave, koju svi tako vole a istovremeno uzimaju zdravo za gotovo? Onda bi zasigurno primjetlili da nema toga na što smo se tako navikli. Nema sunca, nema biljaka, nema nas! Ali svega toga još uvijek ima, i dobro je da toga još ima!

Ali nemojmo uzimat sve tako olako. Zastanete li svaki dan pogledat u nebo, divit se pticama koje neumorno pjevaju na grani? Ne, mi nemamo vremena za to. Ali imamo se vremena žalit na sve ono što se zbiva oko nas. Nemojte mislit da vam pametujem, ja sam jedna od ovih koja kaktni nema vremena. Samo želim ukazat sama sebi, i možda drugima što sve propuštamo! Da propuštmo, i to svjesno. Ponekad se sjetim toga pa uživam na par minuta, pa tako nekoliko dana, ali kasnije, nekako sve samo ispari..

I zato kad me netko pita je li svijet crno-bijel, ja kažem da!! Svijet je crno- bijel sa tisućama i milijunima drugih boja koje se tako divno uklapaju u taj svakodnevni kontrast!

VESELO!
ivana

- 20:59 - Komentari (20) - Isprintaj - #

12.08.2006., subota

Povratak i nešto prije njega

Lijepo je vratiti se.
Čak i u kišu, čak i u sivilo, i u miris tako odbojan, a opet tako poznat da bih teško bez njega: miris ceste i automobila, miris betonskih zgrada, miris ljudi koji žure, miris Trešnjevačkog placa u pet popodne, kada na podu ostanu samo zgnječeni paradajzi i paprike (možda i pokoja breskva, glavica salate…) i te paradajze i paprike skupljaju pognute žene koje se sporo kreću i meni se čini da su tužne, iako se ne žure.
Lijepo je vratiti se, zagrliti tatu (koji, naravno, dođe pred tebe u tri u noći), a ujutro i mamu (koja te, naravno, obavijesti da ti je na stolu ostavila Jungovu „Psihologiju i alkemiju“ i da bi bilo dobro da ju pročitaš preko praznika).

A najljepše od svega… Vratiti se i znati da je bilo nešto prije povratka, moći se toga sjećati i pobjeći u prošlost…

… u ono jutro kada sam doručkovala žuto-crvene breskve.
… na plažu gdje sam slušala cvrčke, valove (ne velike), dvije ose, motor nekog brodića daleko na pučini („More prdi!“, rekao bi moj mali bratić) i gdje sam razmišljala kako ljudi griješe kada to sve nazivaju tišinom.
… na jedrilicu, kada se probudiš sam usidren u jednoj uvali i misliš kako nema veće slobode, jer „imati publiku znači živjeti u laži“.
… u more dok pada kiša i dok roniš i gledaš prema površini.
… kada rano odeš spavati i rano se probudiš, stojiš na terasi i ne razmišljaš o ničemu, barem tako kažeš ako te itko pita (iako, svi još spavaju), a zapravo razmišljaš o svemu, o toliko velikom svemu, o svemu što vidiš, što je tu, a tu je tisuću stvari i sve su jedna ljepša od druge, iako su obične i svakodnevne; misliš kako je „istinska tajna svijeta ono vidljivo, a ne nevidljivo“.
… u noć kada je bilo hladno i oblačno, bez mjesečine, kada samo sjedili u dugim rukavima na brodu i pokušali uloviti ribu i sve nas je bilo malo strah jer su sve stvari izgubile boju i sjaj.
… u onu večer kada smo raspravljali o postojanju vremena i citirali Hawkinga (iz srpskog prijevoda) pa sam pomislila kako smo dosadni i sjetila se da su „važna pitanja samo ona koja može formulirati dijete“.
… kada smo svakodnevno ručali ribu i pili vino i nije bilo sumnje u jednostavnost svih kategorija s velikim slovom, pa se tako i Život činio neopisivo iskren.
… ili kada sam šetala s fotoaparatom u ruci i oči su bile širom otvorene i bilo je divno biti osjetljiv za sitnice, za kapljice na agavi, o da, bilo je divno…

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service - Click to enlarge

ponovno vaša, ali još uvijek svoja Kristina

- 18:40 - Komentari (11) - Isprintaj - #

07.08.2006., ponedjeljak

Moja oaza..

U mojoj je kući ovih dana unatoč godišnjim odmorima, bila poprilična gužva. Dolazili su sa svih strana, neke čak ni ne poznajem, al eto, mora se izdržat!
I izdržala sam, uspijela bez nekih većih posljedica.
Ova kiša uništila je svaku moju želju za odlazak u Maksimir. Da htijela sam u Maksimir, sama samcata. Obožavam to radit, otić sama tamo, samo drveće i ja! Izvrstan izvor inspiracije za crtanje koje je nekako zastalo ovih dana, tzv. blokada.
Kao što sam rekla već, rado tamo odlazim sama, sijednem na klupu, pustim si pjesmice koje volim, gledam zelenu boju koja je posvuda, baš kao u mojoj sobi. Iako inače ima dosta ljudi, tamo se osijećam nekako izolirano od svih, i to meni jako godi. Jako! Ponekad mi je zbilja potrebno par sati samo za mene, samo ja i nitko drugi. Zvuči sebično, ali... I tako kad vam ja tamo sama sjedim na klupi, ljudi koji prolaze, najčešće neki zaljubljeni parovi, me gledaju kao da sam pala s kruške. Ne razumijem zašto. Zato što sam tamo sama? Zato što u tom trenutku pokraj mene ne sjedi dečko, a kao logika nalaže da bi baš tamo trebao sjedit?? Zašto? Svaki put se iznova čudim tim ljudima. Uredu, i meni bi bilo lijepo doći tamo s njim i sjedit i grlit se do iznemoglosti, ali zašto? U tom trenutku mi baš treba malo samoće, malo Nigdjezemske, onog mog svijeta u kojem sam između sna i jave! Zar je to tolko teško za shvatit? Ne znam. Ali nije me baš previše briga, najčešće ih niti ne primjećujem, samo sijedim i to je to.. A kad već vidim poneki pogled zabrinutosti upućen meni, pogledam ih onako kao što baš ja znam, nasmijem se, i to je to.. Baš me briga, oni neka uživaju onako kako oni žele, ja ću onako kao što ja to znam... A možda i jednom bude netko tamo, samnom, možda.. Vidjet ćemo.

Našla sam negdje ovu slikicu i malo doradila, nazvala sam je zelena oaza, valjda ćete vidjet zašto!

Ivana

- 15:07 - Komentari (9) - Isprintaj - #

01.08.2006., utorak

ljepote...

Nema volje, niti želje za pisanjem, mozak odbija svaku komunikaciju samnom. Zato sam odlučila stavit par slikica koje su snimljene tijekom ove godine, a koje eto, baš volim..