.
Gdje su ti ožiljci kojima nas drugi ljudi obilježe? Recite mi da opet budem čista.
Prvi je zasigurno bio lik iz filma ili moje mašte. Ne sjećam se više njegovog mirisa. Čekao me pred vratima škole u gradu u kojem sam malo koga poznavala. A i grad je bio mali. Pitam se što bih sada mislila o njemu da ga vidim takvog. Preopuštenog i bezbrižnog, mutnog dalekog pogleda i mlohavih ruku. Možda nije mogao. Možda me nije želio. Možda mu to uopće nije trebalo u životu. Nikada nisam maštala o njegovom poljupcu i dobila sam samo jedan. U vrat. Na svoj petnaesti rođendan. Ja bih sjela kraj njega na klupu i onda bismo šutjeli. Ili pričali. Ili gledali kakvog je oblika lišće. Onda sam se ja vratila u rodni grad. A on se ubio oko pola godine poslije i ostavio mi lijepe pozdrave. Zrela odluka dvadesetdvogodišnjeg ovisnika.
Godine su onda malo bile prazne i kaotične.
Galebar velikih smeđih očiju bio je dijete. Da mogu vrijeme vratiti unatrag, sigurno to ne bih napravila tako. U staroj kući kraj mora.
Sljedećeg ne brojim. Ta krvava noć ne postoji.
Treći je bio nogometaš, a ja nisam manekenka. To je bio test izdržljivosti i začetak mog budućeg čira na želucu. Izlazili bismo kada bi on tako rekao. Samo kurve lakiraju nokte crvenim lakom. I ne, ne možeš ići tamo. A ako odeš, ja ću poslati dvojicu za tobom i oni će mi reći da li si se pristojno ponašala. Za rođendan sam dobila bijeli ljiljan iz vrta njegove mame i poduku o životu i djelu Ante Pavelića.
O njemu bih mogla pisati danima. Godinama. I ne bih rekla ništa. On još živi u meni i u drugim ljudima. Moja amfora na dnu mora. Čovjek koji je volio sirene.
Pisac je bio vrlo drag. To sam zamijenila sa zaljubljenošću. Onda je došao utorak kada je rekao da bi se uz mene volio viđati sa još jednom ženom. Moj ego je jako patio. Ovdje moram paziti što pišem jer bi to mogao pročitati.
Jahači u magli. I Belino pismo. Jako puno aluzija i nekoliko vatrenih susreta. I danas te se sjećam sa smješkom. Ti ćeš znati tko si.
I on će znati tko je. Sjedi kraj mene dok ovo pišem. I dopisuje se s drugom ženom. On je moje tame ispunio svjetlošću i pjesmom. Pričama za laku noć. I životom za koji nikada nisam mislila da će biti moj. Mjestima za koja sam mislila da nikada neću vidjeti. Da neću morati. I snovima o zajedničkoj djeci. Budućoj djeci kojoj sam već nadjenula imena. Lažima. Šalama koje su samo naše. Obećanjima koja se nikada neće ispuniti. Osjećam se poput kuharice koja piše recept. Red ljubavi pa besana noć. Red ljubavi pa mail žene koja ga naziva mili. Red ljubavi pa suze. Kolač od poljubaca ukrašen tučenim ogorčenjem. Žena od drame.
Možda se ipak varam. Možda je to bio netko između njih. Između redaka. Netko čijeg se imena više ne sjećam. Možda sam ipak na kraju gola. I samo ja.
Tko će pregledati biljege na bijelom vještičjem mesu?
| < | travanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ponekad možda i ne znaš odmah što jest i što nije, ali dogodi se vrijeme kada samo znaš i ne pitaš, smiješiš se i učini ti se da čuješ ptice, iako svi tvrde da ih nema, a nebo je daleko i modro. Svi ti poklanjaju cvijeće, to jadno, malo, odrezano cvijeće, a ti mu se svejednako sebično raduješ, gledaš tu ljubav kraj sebe. I raduješ se.
Tjedni hodaju za mnom poput prijatelja. Ovi posljednji. Sunčani. Na kraju dana. Konačno smo izbrojali moja čudovišta. I poslagali ih na policu uz krevet. Tako svakom mogu zaželjeti laku noć prije spavanja.
Sjedim do tebe, s glavom u ruci. Varam te pogledima dok ne gledaš. U daljini, zvuci nekog tuđeg rata i hladovina ispod dva hrasta. Golih nogu, suha trava bode mi bedra. Pretvaram se da spavam i slušam ptice, a one uporno šute, bez glasa i bulje natrag u mene.
Ne gledajte me, ja sam riba na toplom kamenu. Slana i nejestiva.
Zagrliš me kroz natpise na zidovima. Ljubav je luda koja me troši, udara jastucima i škaklja. Ja želim natrag. Nedostaju mi lomače na kojima su me spalili, ljestve pod prozorom moje spavaće sobe i prodane misli nagurane ispod tepiha. Okrećem se na bok, ruku ostavljam ispod sebe.Vjetrovi su me slučajno raznijeli na dvije strane. Moje sjeme na zemlju koja je došla od vatre. Po ustima su ga premetali gmazovi. Žvakali moje golo tijelo i davali ga slinavoj mladunčadi. Ovo što sada držiš u ruci, samo je dio mene. Ostatak potraži u predgrađu. U videoteci.
Moji zidovi više nisu prazni, njima šaraju djeca. U bojama! Razlili su čaj na tepih u dnevnoj sobi. Bio im je pregorak. Razmotali su dvije role toaletnog papira, snijeg u stanu. Trebam čvrstu mušku ruku koja će počistiti nered. Žarulje su izgorjele, nisu potrebne, ovdje sjaje neki novi osmijesi. Smiju se oni, smijem se ja. Golubovi se časte na prozorskoj dasci, mašemo jedni drugima. Premale cipelice poredane u hodniku. Šareni jastuci i perje. Puno perja. Pjesme koje inače ne slušam, ne razumijem ih. Razigrani prstići i iskre u okama pokazuju i objašnjavaju. Uče me. Strpljenje i igre bez granica. Napuhujemo balone i slažemo dvorce od karata. Krokodili ispod kreveta, lijane u ormaru. Kada puna divljih pataka i leptiri na ogledalima. Pokazuju mi crtež na kojem imam predugačke noge i šest prstiju na lijevoj ruci, ljubičastu kosu i plave oči. I osmijeh koji obara. S visine na meko.
Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na fss.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.