Gdje su ti ožiljci kojima nas drugi ljudi obilježe? Recite mi da opet budem čista.
Prvi je zasigurno bio lik iz filma ili moje mašte. Ne sjećam se više njegovog mirisa. Čekao me pred vratima škole u gradu u kojem sam malo koga poznavala. A i grad je bio mali. Pitam se što bih sada mislila o njemu da ga vidim takvog. Preopuštenog i bezbrižnog, mutnog dalekog pogleda i mlohavih ruku. Možda nije mogao. Možda me nije želio. Možda mu to uopće nije trebalo u životu. Nikada nisam maštala o njegovom poljupcu i dobila sam samo jedan. U vrat. Na svoj petnaesti rođendan. Ja bih sjela kraj njega na klupu i onda bismo šutjeli. Ili pričali. Ili gledali kakvog je oblika lišće. Onda sam se ja vratila u rodni grad. A on se ubio oko pola godine poslije i ostavio mi lijepe pozdrave. Zrela odluka dvadesetdvogodišnjeg ovisnika.
Godine su onda malo bile prazne i kaotične.
Galebar velikih smeđih očiju bio je dijete. Da mogu vrijeme vratiti unatrag, sigurno to ne bih napravila tako. U staroj kući kraj mora.
Sljedećeg ne brojim. Ta krvava noć ne postoji.
Treći je bio nogometaš, a ja nisam manekenka. To je bio test izdržljivosti i začetak mog budućeg čira na želucu. Izlazili bismo kada bi on tako rekao. Samo kurve lakiraju nokte crvenim lakom. I ne, ne možeš ići tamo. A ako odeš, ja ću poslati dvojicu za tobom i oni će mi reći da li si se pristojno ponašala. Za rođendan sam dobila bijeli ljiljan iz vrta njegove mame i poduku o životu i djelu Ante Pavelića.
O njemu bih mogla pisati danima. Godinama. I ne bih rekla ništa. On još živi u meni i u drugim ljudima. Moja amfora na dnu mora. Čovjek koji je volio sirene.
Pisac je bio vrlo drag. To sam zamijenila sa zaljubljenošću. Onda je došao utorak kada je rekao da bi se uz mene volio viđati sa još jednom ženom. Moj ego je jako patio. Ovdje moram paziti što pišem jer bi to mogao pročitati.
Jahači u magli. I Belino pismo. Jako puno aluzija i nekoliko vatrenih susreta. I danas te se sjećam sa smješkom. Ti ćeš znati tko si.
I on će znati tko je. Sjedi kraj mene dok ovo pišem. I dopisuje se s drugom ženom. On je moje tame ispunio svjetlošću i pjesmom. Pričama za laku noć. I životom za koji nikada nisam mislila da će biti moj. Mjestima za koja sam mislila da nikada neću vidjeti. Da neću morati. I snovima o zajedničkoj djeci. Budućoj djeci kojoj sam već nadjenula imena. Lažima. Šalama koje su samo naše. Obećanjima koja se nikada neće ispuniti. Osjećam se poput kuharice koja piše recept. Red ljubavi pa besana noć. Red ljubavi pa mail žene koja ga naziva mili. Red ljubavi pa suze. Kolač od poljubaca ukrašen tučenim ogorčenjem. Žena od drame.
Možda se ipak varam. Možda je to bio netko između njih. Između redaka. Netko čijeg se imena više ne sjećam. Možda sam ipak na kraju gola. I samo ja.
Tko će pregledati biljege na bijelom vještičjem mesu?
Post je objavljen 05.04.2008. u 05:21 sati.