Smiješno, pomislio je.
Sve je počelo kao i obično. Teklo kao i obično. Četvrtak. Četvrtkom bi obično sišao i kupio novine s oglasima. Vratio bi se u stan ne otvarajući ih sve dok ne skuha kavu. Kavu je pio jaku i slatku. Smjestio bi se na stolicu, običnu stolicu bez presvlake, na najsvjetlijem mjestu u sobi i rastvorio malo novo carstvo.
Određeni broj oglasa se ponavljao iz tjedna u tjedan, iz četvrtka u četvrtak, najvjerojatnije i iz dana u dan, ali novine s oglasima samo bi kupovao četvrtkom pa je za ostale dane mogao samo pretpostavljati. Prstom bi prelazio preko slova, čitao ih bez olovke. Nikada ih nije označavao. Ionako bi, obično i bez dvojbi, izabrao samo jedan.
Kada bi prstom došao do tog jednog posebnog, prvo bi ga opipao lagano dodirujući. Onda krenuo prema telefonu i utipkao brojeve. Obično bi čuo ugodan ženski glas s druge strane, nikada ne bi dugo trebalo čekati da se jave. Jednom, sjeća se, jednom su signali u telefonskoj slušalici pokazivali da taj drugi telefon, tamo negdje, zvrnda već četvrti put, četvrti put tog četvrtka i on, kako je imao vremena o tome razmišljati, pomisli kako bi se moglo dogoditi da se ista osoba javi s drugačijim oglasom, zna da ne bi dugo pamtio birane brojeve, a te, telefonske brojeve iz oglasa obično ne bi zapisivao. I baš u trenu kada je misao krenula po njegovoj glavi, žena iz oglasa, tamo negdje, podigla je slušalicu, gdje je bila toliko dugo, i javila se, glasom sasvim novim i nepoznatim i on shvati, odahne, glasova bi se sjetio. Svih, bez sumnji. Otada obično više nije mislio na to.
Razgovor bi obično trajao kojih desetak minuta i bio bi ugodan. Svaki put bi nakon razgovora sam sebi čestitao na odličnom izboru i divio se toj svojoj sposobnosti.
Spustio bi slušalicu i obično se vratio do najsvijetlijeg mjesta, na stolicu bez presvlake, i popio kavu do kraja. Nije volio imati posla s prljavim suđem i pranje bi obično odgodio što je duže moguće, a da vidljivo ne ugrozi urednost cijelog stana. Nakon kave bi obično ulazio u radionicu, više je volio taj naziv od nekakvog ateljea.
Nasred prostorije nalazio se poveći komad drveta u obradi, spremao je model za odljev kipa u bronci. Dok je radio na njemu obično bi razmišljao o temperaturi litine koja će, jednom kad završi model, obliti drvo. Sam kip nije bio važan, postupak lijevanja bilo je ono što je iščekivao.
Na modelu bi obično radio do dva sata nakon podneva. Zatim bi krenuo spremati ručak. Spremanje hrane obično bi ga opuštalo, miris povrća pirjanog na maslacu, krv svježeg odreska, zlatni krumpiri u pećnici. Ne bi ga privlačila pompozna hrana i složena receptura. Obično bi bio zadovoljan hranom kakvu je jeo dok je bio dijete. Tu i tamo, svratio bi na kolače, njih nije volio spremati, obično kod Samije. Njezini su bili ukusni, a i atmosfera je obično bila nekako domaća.
U hrani bi uživao sam, tako da mu ništa od nje ne bi odvlačilo pažnju. Pred kraj svakog objeda ipak bi obično poželio društvo, tako da ne bi sam uvijek morao prati suđe. Obično ne bi više jeo tijekom dana, za sutradan bi ostavljao čašu ili šalicu, ako bi se dogodilo da je žedan ili poželio toplo mlijeko pred spavanje.
Nakon suđa, obično bi se vraćao u radionicu, ne toliko više raditi na modelu, više smišljati što će i kako raditi sutra, što će mu od alata biti potrebno te čime bi još mogao skratiti dan, jer petkom obično kao da nije ni živio. Vikendom bi odlazio na primanja, njemu su obično izgledala poput običnih večera. A onda bi došao ponedjeljak. Novi ponedjeljak novog tjedna u kojem je još jedan četvrtak. I to je obično bilo dobro.
Televizijske programe obično ne bi gledao, osim u predvikendne dane. Tako se spremao za obične male razgovore s običnim ljudima kojima bi obično bilo drago kada bi im spomenuo da je koju večer prije baš eto gledao taj film za koji je netko od njih sudjelovao u produkciji ili scenariranju ili se dotakao teme koja ih posebno zanima, a to bi znao jer su ga obično ranije već u više navrata time gnjavili, a oni bi ga obično onda oduševljeno tapšali po leđima ili ramenima, sasvim blizu vrata i ti mu dodiri obično i ne bi nešto posebno smetali, ispitivali su ga koji je još njihov film gledao ili čitao knjigu ili pratio izlazak kolekcije, a on bi se obično iz svega spretno izvukao ne spominjući, naravno, da je od filma vidio odjavnu špicu, za knjigu čuo u predugačkoj/prekratkoj (nepotrebno prekrižiti) emisiji o kulturi, dok je mijenjao programe. Kolekcija jesen/zima? Detalje koji bi mu nedostajali obično bi izmislio.
Na spavanje bi obično išao kada bi mu se učinilo da je barem petnaest minuta gledao svaki program. Ustao bi iz naslonjača odgurujući se rukama od naslona za ruke, pritiskao prekidače na uokolo raspoređenim svjetiljkama i kretao prema kupaonici. Obično bi dugo gledao svoj odraz u ogledalu prije no što bi išta započinjao. Onda bi raskopčao košulju, volio je bijele košulje i obično ih držao odvojenima od obojanih. Skinuo bi košulju i bacio na pod, skinuo hlače, gaćice i čarape i njih isto ostavio na podu, povrh košulje, ona bi se obično bijelila na dnu hrpe. Nije volio moderne tuš kabine, čovjek koji si ugađa više uživa u kupkama. Otvorio je slavinu i gledao kako se kada puni vodom. Obično bi je napunio samo do polovice, da se voda ne bi razlijevala preko ruba kada bi zakoračio u kadu. Više bi mu odgovaralo toplije od hladnijeg pa bi voda obično bila prilično vruća. Ležao bi opušteno nekoliko trenutaka dok mu se mišići ne bi ugrijali, a onda bi gipkim, uvježbanim pokretima tijelo istrljao spužvom koju bi obično mijenjao novom nakon mjesec dana svakodnevne upotrebe. Tušem bi potom isprao ostatke pjene i brzo se obrisao ručnikom da se tijelo ne ohladi. Volio je prati zube zbog osvježavajućeg okusa u ustima nakon toga.
Na putu u spavaću sobu, pokupio bi hrpu odjeće s poda i ubacio je u košaru s prljavim rubljem. U sobi nije bilo suvišnih komada namještaja. Razmaknuo bi prekrivače i gol legao u krevet. Svjetlo bi isključio prekidačem uz uzglavlje. Obično mu ne bi trebalo puno da ga uhvati san.
Smiješno, pomislio je. Tog jutra telefon nije radio.
| < | ožujak, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ponekad možda i ne znaš odmah što jest i što nije, ali dogodi se vrijeme kada samo znaš i ne pitaš, smiješiš se i učini ti se da čuješ ptice, iako svi tvrde da ih nema, a nebo je daleko i modro. Svi ti poklanjaju cvijeće, to jadno, malo, odrezano cvijeće, a ti mu se svejednako sebično raduješ, gledaš tu ljubav kraj sebe. I raduješ se.
Tjedni hodaju za mnom poput prijatelja. Ovi posljednji. Sunčani. Na kraju dana. Konačno smo izbrojali moja čudovišta. I poslagali ih na policu uz krevet. Tako svakom mogu zaželjeti laku noć prije spavanja.
Sjedim do tebe, s glavom u ruci. Varam te pogledima dok ne gledaš. U daljini, zvuci nekog tuđeg rata i hladovina ispod dva hrasta. Golih nogu, suha trava bode mi bedra. Pretvaram se da spavam i slušam ptice, a one uporno šute, bez glasa i bulje natrag u mene.
Ne gledajte me, ja sam riba na toplom kamenu. Slana i nejestiva.
Zagrliš me kroz natpise na zidovima. Ljubav je luda koja me troši, udara jastucima i škaklja. Ja želim natrag. Nedostaju mi lomače na kojima su me spalili, ljestve pod prozorom moje spavaće sobe i prodane misli nagurane ispod tepiha. Okrećem se na bok, ruku ostavljam ispod sebe.Vjetrovi su me slučajno raznijeli na dvije strane. Moje sjeme na zemlju koja je došla od vatre. Po ustima su ga premetali gmazovi. Žvakali moje golo tijelo i davali ga slinavoj mladunčadi. Ovo što sada držiš u ruci, samo je dio mene. Ostatak potraži u predgrađu. U videoteci.
Moji zidovi više nisu prazni, njima šaraju djeca. U bojama! Razlili su čaj na tepih u dnevnoj sobi. Bio im je pregorak. Razmotali su dvije role toaletnog papira, snijeg u stanu. Trebam čvrstu mušku ruku koja će počistiti nered. Žarulje su izgorjele, nisu potrebne, ovdje sjaje neki novi osmijesi. Smiju se oni, smijem se ja. Golubovi se časte na prozorskoj dasci, mašemo jedni drugima. Premale cipelice poredane u hodniku. Šareni jastuci i perje. Puno perja. Pjesme koje inače ne slušam, ne razumijem ih. Razigrani prstići i iskre u okama pokazuju i objašnjavaju. Uče me. Strpljenje i igre bez granica. Napuhujemo balone i slažemo dvorce od karata. Krokodili ispod kreveta, lijane u ormaru. Kada puna divljih pataka i leptiri na ogledalima. Pokazuju mi crtež na kojem imam predugačke noge i šest prstiju na lijevoj ruci, ljubičastu kosu i plave oči. I osmijeh koji obara. S visine na meko.
Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na fss.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.