neki su dani teški poput oblaka punih glomazne krupne kiše
i vise
samo vise i teški su i tijelo mi je teško kao ta kiša koja visi
a nikako da padne

kad padne, lakše je

možda bih tako trebala i ja
otići u šetnju
sama
hodati s težnjom k padnuću
možda onda
kad se spotaknem i
dotaknem tlo
čelom potiljkom koljenom obrazom
bude lakše

možda tad nastane i knjiga
o padanju i šetnji i kišnim oblacima koji vise
dok u hodu susrećem druga lica i svoje spuštam dolje
da sakrijem svoje kišne oblake.

ako ovo pročita n.
a nadam se da hoće
neka nam se ovo računa kao međupismo
(u vremenu između čitanja i odgovora)
to bi mi mnogo značilo.