s riječima treba oprezno.
nekad ih ne treba pustiti baš olako iz usta ili kroz prste, jer dogodi se da one odu nekamo u daljinu,
a ti ostaješ na mjestu ili čak zaostaješ za njima, ili se čak nekom povratnom spregom srušiš u prizemlje s
trećeg kata. s riječima treba oprezno, mislim si u trenutku ovom: pišem pismo i pišem jedno dugo pismo
i na kraju pisma kad pomislim da ga treba sada i poslati, shvatim da ga ne trebam poslati. jer osjećam
kako me riječi iz pisma sustižu i postaju besmislene, jer temeljene su i odrazom su jednog stanja koje
mijenja se iz trenutka u trenutak. ta se besmislenost posebno odražava u činjenici da je pismo ispunjeno
novim naricanjima i žalopojkama. pa odlučujem sjesti i isplakati te silne riječi