.............

otišla sam i nije me bilo
a dok sam se vratila, baš na mojoj mojoj električnoj žici
dočekali su me najljepši golubovi na svijetu
najprije golubica
prekrasnog sivo-srebrnog perja s tamnom ogrlicom i nečim poput krune na glavi
prekrasnog dugog nečeg kao repa...
a iz jednog od mojih visokih borova zaštitnika povremeno izleti
i jedan veći primjerak, njezin golub
i sjedi ona na žici, guguće, priča nešto,
ja stojim na prozoru i gledamo se
pričam joj nešto
a ovaj njezin kad vam izleti iz bora ona odmah odmah odleti za njim
važno je to što kod moje kuće golubova nikad nikad otkad živimo tu (skoro 15 godina) nije bilo
a sada su savili gnijezdo u našem boru
i volim ih
i smiješan mi je sljedeći prizor: ona stoji/sjedi na žici, vjetar joj propuhuje kroz pahuljasto perje
i onako gleda okolo, lijevo desno, gore dolje, onako kako to golubice rade
uzdignute glave, sjajnih malih tamnih očiju
a kraj nje slete najprije jedan pa drugi pa treći primjerak neke divne male ptičice
i stoje svi zajedno i gledaju se
nevjerojatan prizor, na 2 metra od mog prozora
i moja prisutnost im nimalo ne smeta, svi se tako gledamo
smiješno
i pomalo nestvarno (iako tako možda ne zvuči)

a jutros dok sam brala šumske jagode za doručak
palo mi je na pamet ovo:

1. nekad tražiš jedno, a dobiješ drugo
a nekad ne tražiš ništa a dobiješ sve

2. da bi nešto vrlo vrijedno zadržao
moraš to i dijeliti

3. svi mi prije ili kasnije dobijemo sve ono što (mislimo da) zaslužujemo