kako nesavršenim riječima izraziti savršenstvo koje slutim u tebi
čovječe kojeg volim neizmjerno i u toj neizmjernosti nekad sanjam
dan u kojem tvoja izrazita muška energija više ne dostaje samo slutnjom biti
ti si najviše stablo s glomaznim širokim krošnjama kojima grliš nas
silno, pod kojima rastemo u noćima bistra neba s nasadima zvijezda
dijelom svakog pojedinog elementa ovog grubotvarnog svijeta ti si
tvoje beskrajno tijelo živjet će zauvijek u vrelim ljetnim noćima u dubokim
smrznutim jutrima kristalića snježnog pokrivača neba, u nepreglednim poljima
sjećanja u praiskonskim memoarima sanjača koji svojim su te snovitim materijama
započeli emocijom koja dozvala te i svi životi svi bezbrojni životi tvojih plemenitih
utjelovljenja nastajao si kao jedan jedini a neodijeljen od svega što te čini neprocjenjivim
bogatstvom za svijet ispred kojeg si jer putnik iz dalekog vremena ispred, prožet
svim vriskovima, uzdasima, stiskovima pesnica, znojem, škrgutom i.......
ne oduzmi svoju krošnju pod kojom rastem voljena
ne oduzmi slutnju veličine koja puni srce nadahnućem
ne oduzmi česticu jednostavnosti skrivenu u svakom dijelu tvog bića moje radosti
ne oduzmi hrabrost uslijed koje se opuštam i vjerujem da moguće sve je
ne oduzmi toplinu riječi koje u procijepima svojih praznina sadrže svemir
dok god jesam, a bit ću u vječnosti, dijelom tvoje službe bit ću čak i kad nepozvana
čak i kad odgurivana, bit ću tvoja jer u meni ne postoji izbor koji pruža priliku otuđenju
čak i u odsutnosti tijela moj si i tvoja sam, baš kao što je pjesma pjesnikova, čak i kad to
prestaje biti, kad više nema ni pjesnika ni pjesme kad preostane samo energija za koju
postoje kao jedno u maglici bića. i onog dana kad sve moje slutnje spoznajama budu,
prestat ću te u srcu dozivati, jer ono bit ćeš.....