gledaj ju samo. uvijek radosna, nasmiješena kad ju vidim, zrači.
volim ju vidjeti. uljepša mi dan. onda se i ja cijeli dan smiješim.
i onda joj to i kažem: "lijepo te vidjeti, uvijek nasmiješenu, vedru. pogledaj se samo" - i odmjerim ju,
uvijek od glave do pete, dok se pod mojim pogledom crveni i spušta glavu ili gleda u stranu i neugodno
joj je, ne zna što bi rekla. skriva lice pod rubom kapuljače, ni sama ne znajući u kojem trenutku bi bilo pristojno
pozdraviti i otići, jer nema mi što reći, naizgled, dok ja stojim i šutke ju gledam tih nekoliko trenutaka, da vidim
koliko će izdržati ovaj put. nije od onih koje mnogo govore. ali je od onih čije oči govore više od tisuću riječi.
i uvijek mi nekako promakne činjenica da i ja, kad ju vidim, smiješim se i ozari se lice. i da ona zapravo reagira
na mene svojom vedrinom i svojim osmijehom, zrcalimo se jedno u drugome, ona u meni, ja u njoj, uzvraćamo
sobom na drugoga i drugi na nas sobom. i vjerojatno one oči, kad im kažem to što im kažem, uzvraćaju: "to je
zato što... uvijek kad Vi mene vidite, vidim i ja Vas".