..........

u staklenoj mi je boci poslala malo svog kamenja i zemlje, pijeska iz pustinje malo
i vadim ja, kamen, pa hvatam zemlju i taj pijesak, i osjećam se kako izmičem sebi kroz prste
a više od svega izmičem njoj, drugoj, koja me rodila, i cijelo me vrijeme želi držati u šaci,
na sigurnom, a ja joj izmičem, klizim kroz prste, jer pijesak...
i ja takva, sipka, ima me svugdje, kad stavim ruke u džepove kaputa, uvijek me barem malo ima, među pregibima
u svakoj jakni i kaputu u svakoj vjetrovci
i vjetrom nošena, uvijek vjetrom nošena, ima me svugdje
moja pretežito kvarcna površinska struktura ono je što me čini neprimjetnom,
ono je čime izmičem brojnim očima, pogotovo kad raspršena,
jer, dakle, svaki me vjetar nosi, i lako pobjegnem, na strane svijeta, u skrivene kutke
daleko od očiju, daleko od ruke, jer klizim kroz prste
nezadrživa
nestalna
nošena vjetrom

ššššššššššššššššššš..................